Ovaj rad se bavi institutom pojedinačne procjene žrtve nasilja u obitelji u kaznenom postupku. Institut pojedinačne procjene žrtve u hrvatsko je zakonodavstvo unesen 2017. godine, izmjenom Zakona o kaznenom postupku povodom transponiranja odredbi Direktive 2012/29/EU o uspostavi minimalnih standarda za prava, potporu i zaštitu žrtava kaznenih djela. Pojedinačnom procjenom žrtve utvrđuje se postoji li potreba za primjenom posebnih mjera zaštite te koje bi se od tih mjera trebale primijeniti u konkretnom slučaju, kako bi se žrtve zaštitile od sekundarne i ponovljene viktimizacije, zastrašivanja i odmazde. Cilj rada je davanje odgovora na pitanje: dolazi li transponiranjem odredbi Direktive o pojedinačnoj procjeni žrtve ujedno i do implementacije čl. 51. Konvencije Vijeća Europe o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji, koji se odnosi na procjenu opasnosti i upravljanje rizikom. Nakon provedene analize normativnog uređenja i primjene instituta kako općenito tako i u slučajevima nasilja u obitelji, zaključak je da je unošenjem ovog instituta u nacionalno zakonodavstvo na normativnoj razini ujedno došlo i do ispunjavanja obveze preuzete čl. 51. Konvencije o unošenju zakonskih odredbi o procjeni opasnosti od nastupanja smrti, ozbiljnosti situacije i opasnosti od ponovljenog nasilja od strane svih nadležnih tijela u nacionalno zakonodavstvo. No također se upućuje i na rezultate istraživanja i izvješća, koja ukazuju da na provedbenoj razini još uvijek nisu postignuti zadovoljavajući konvencijski standardi podrške i zaštite žrtava nasilja u obitelji. Kao osnovni problemi, ističu se neodgovarajuća primjena, odnosno neprimjena instituta pojedinačne procjene žrtava nasilja u obitelji te nedostatak stvarne suradnje i koordinacije djelovanja svih, u postupak procjene, uključenih tijela, ustanova i organizacija. Navedeni propusti i problemi pripisuju se, u najvećoj mjeri, needuciranosti i nedovoljnoj senzibiliziranosti onih koji su nadležni provoditi takvu procjenu. Stoga se ukazuje na nužnost kontinuirane, sveobuhvatne i obvezne edukacije tih osoba kako bi se ostvario pun potencijal instituta pojedinačne procjene u zaštiti žrtava, što je od izuzetne važnosti upravo kad je riječ o jednoj o najranjivijih kategorija žrtava – žrtvama nasilja u obitelji.