Reforma državne uprave u Republici Hrvatskoj (nadalje: RH), počevši od 17. i 18. stoljeća kada nastaje suvremena uprava u Europi i RH, mijenjala se zajedno sa promjenama u čitavom društvu, te vezano uz političko djelovanje. Promjene su se odnosile na rad i postupanja, te na ljudske kapacitete koji sudjeluju u rješavanju javnih potreba, kako potreba gospodarstva, tako i probleme građana. Ipak, svaka promjena nije reforma jer reforma unosi inovacije u upravni sustav neke zemlje, koje su planske, organizirane, koje donose nove vrijednosti i osnove na kojima će se uprava temeljiti. Razvoj javne uprave neke zemlje pratimo kroz tendencije: tendenciju porasta upravnih organizacija, tendenciju prema diferencijaciji upravnih organizacija, tendenciju prema profesionalizaciji uprave, tendenciju prema ograničavanju prinude, tendenciju prema informatizaciji. Tendencija je slijed pojavnih oblika u razvoju kod kojega su vremenski bliži oblici sličniji sadašnjem izgledu pojave od vremenski udaljenijih oblika, a oni se u upravi razvijaju u sklopu općeg razvitka društva. Zato se tendencije u razvoju društva odražavaju u tendencijama razvoja uprave. Povijesni pregled razvitka državne uprave u RH može se pratiti kroz pet razdoblja i to:apsolutističku modernizaciju feudalne države, državnu upravu građanske hrvatske, hrvatska uprava u Kraljevini SHS i Kraljevini Jugoslaviji, hrvatske uprava u vrijeme II. svjetskog rata, hrvatska uprava u FNRJ i SFRJ (Pusiću E., 1988.,). Nakon osamostaljenja RH od SFRJ, pa do danas, uz neke novine ali i neka obilježja iz prethodnog razdoblja, razvijala se hrvatska državna uprava kroz četiri perioda i to: period utemeljenja (1990. do 1993. godine), period stabilizacije (1993. do 2001. godine), period europeizacije (2001. do 2008. godine), period modernizacije (nakon 2008. godine), (Koprić I., 2016:4), a osnovna obilježja tih razdoblja državne uprave RH bila su: oblikovanje novog sustava državne uprave utemeljenog na tradiciji (1990.-tih), demokratizacija i decentralizacija (početkom 2000.-tih), proces pridruživanja Europskoj uniji - europeizacija (2004. do 2011.), (Koprić I., 2016:9). Ulaskom RH u Europsku uniju, određeni su standardi koji su morali biti ugrađeni u moderan sustav javne uprave RH i donesene su dvije strategije kojima je točno navedeno koje zadatke RH mora odraditi da bi se stanje u javnoj upravi uskladilo sa europskim stečevinama. Europska je komisija ocijenila da je javna uprava u RH centralizirana i visoko politizirana uprava, koja se temelji na birokraciji i koja je odvojena od građana i od poduzetništva. Kako bi se temeljito promijenila takvo stajališta, bilo je potrebno donijeti dvije strategije razvoja javne uprave u RH (2008. i 2015. godine), s kojima zapravo započinju stvarane promjene - reforme u državnoj i javnoj upravi. Strategija je dokument koji određuje dugoročne ciljeve i smjernice za modernizaciju javne uprave. Prema Studiji Ekonomskog instituta u Zagrebu, Strategija reforme državne uprave za razdoblje od 2008. do 2011. godine, imala je za cilj: postizanje dobre poduzetničke klime, bolji standard građana, te brže pridruživanje Europskoj uniji, a za to je bilo potrebno povećati učinkovitost i ekonomičnost u sustavu državne uprave. Strategija razvoja javne uprave za razdoblje od 2015. do 2020. godine je sveobuhvatni dokument koji predstavlja okvir za razvoj javne uprave i usmjerena je na unapređenje upravnih kapaciteta i bolju organizaciju javne uprave, a budući da je javna uprava jedno od strateški važnih područja, ovaj dokument obuhvaća sva tijela javne uprave: tijela državne uprave, tijela lokalne i područne (regionalne samouprave, te pravne osobe koje imaju javne ovlasti (javno-pravna tijela). Unatoč svemu, kao i u drugim europskim zemljama, a i u svijetu, Republika Hrvatska ima svoje ključne probleme u javnoj upravi, koje treba rješavati u dužem vremenu, a oni su: orijentacija na planiranje (nedostatak kvalitetnih strateških planova koji se ostvaruju u praksi), organizacija (nemogućnost pružanja jednake usluge u svim upravnim tijelima države), motivacija (niska motivacija službenika, visoka politizacija, birokracija, tajnost rada), implementacija (visok udio korupcije, neusklađena ponašanja javnih službenika na cijelom području države i postavljanje menadžera iz privatnih kompanija, banaka i slično na visoke menadžerske pozicije u državnoj - javnoj upravi (Koprić Ivan, 2016.: 9).