Od 2011. godine u praksi primjećujem znatna odstupanja od uobičajene maloljetničke delikvencije. Zbog toga je glavni cilj ovog rada istražiti položaj maloljetnih počinitelja kaznenih djela u recidivu s aspekta pravovremenosti i adekvatnosti preventivnih i individualnih intervencija. Republika Hrvatska je stranka ili potpisnica niza relevantnih međunarodnih ugovora UN-a, Vijeća Europe i Europske unije na području zaštite djece i dječjih prava, osobito Konvencije o pravima djece. Iste zajedno s nacionalnim zakonodavstvom čine zakonodavno-pravni okvir za učinkovitu pravnu zaštitu djece. Uzroci koji su doveli do recidivizma proučavaju se istraživanjima na području rizičnih i zaštitnih čimbenika kod maloljetnika. Za potrebe ovog rada provela sam istraživanje rizičnih i zaštitnih čimbenika na uzorku od ukupno 228 maloljetnih recidivista s područja nadležnosti Općinskog kaznenog suda u Zagrebu, Odjela za mladež. Istraživanje je provedeno kod Općinskog državnog odvjetništva u Zagrebu, temeljem odobrenja Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske u predmetu broj: A-111/15. Podaci koji su prikupljeni osobito ukazuju na rizične čimbenike na području odgojnih stilova roditelja, obrazovanja, psihičkog zdravlja maloljetnika i nepoduzimanja pravovremenih individualnih intervencija. Obzirom na navedeno, sva preuzeta međunarodna rješenja i neposredna primjena Konvencije ne daju dovoljnu garanciju djeci da će se u odnosu na njih poduzimati pravovremene i kvalitetne preventivne intervencije u svrhu zaštite njihovog najboljeg interesa. Kako ne postoje pravni mehanizmi za ostvarivanje prava djeteta na pravovremenu preventivnu intervenciju to su napuštanje dobre prakse, nedovoljna stručna edukacija, senzibilizacija i multidisciplinarna specijalizacija svih stručnjaka koji rade s djecom negativno utjecali na pravovremenost, kvalitetu i efikasnost intervencija.