U ovom radu ćemo dati prikaz prava koja je putnicima donijela Uredba Europske unije br. 181/2011 Europskog parlamenta i vijeća od 16. veljače 2011.g. o pravima putnika u autobusnom prijevozu i izmjeni Uredbe (EZ) br. 2006/2004, a koja prava ujedno predstavljaju potencijalne (financijske) obveze prijevoznika. Budući da citirana uredba nema odredbi o odgovornosti prijevoznika te je pitanje procjenjivanja iste prepušteno nacionalnom pravu svake pojedine države članice Europske unije, cilj rada je dati prikaz hrvatskih propisa koji su mjerodavni za procjenjivanje odgovornosti prijevoznika, kao i prikaz osnovnih obilježja Konvencije za međunarodni prijevoz putnika i prtljage cestom iz 1973.g. koja se primjenjuje u Republici Hrvatskoj. Tako ćemo dati osvrt na odredbe Zakona o prijevozu u cestovnom prometu koji je stupio na snagu 12. svibnja 2018. godine i koji je jednim jedinim člankom uredio ugovore u cestovnom prijevozu, međutim u pogledu pitanja odgovornosti prijevoznika za putnike i prtljagu nije ništa definirao. Stoga se odgovornost cestovnog prijevoznika i nakon donošenja tog novog zakona prosuđuje po općim pravilima građanskog propisa – Zakona o obveznim odnosima uz sve manjkavosti koje taj zakon promatrano sa stajališta cestovnog prijevoznika i njegove zaštite ima. Također, razmotrit ćemo i ulogu obveznih, kao i dobrovoljnog osiguranja u prometu, a koja osiguranja štite prijevozničku djelatnost te ujedno putnicima olakšavaju da jednostavnije ostvare obeštećenje u slučaju nastanka štete.