Cijepljenje možemo nazvati i aktivnom imunizacijom koja predstavlja unošenje protutijela radi ostvarivanja trajne zaštite organizma od zarazne bolesti. Uzevši u obzir svrhu istog, Republika Hrvatska je Zakonom o zaštiti pučanstva od zaraznih bolesti te Pravilnikom o načinu provođenja imunizacije, seroprofilakse, kemoprofilakse protiv zaraznih bolesti te o osobama koje se moraju podvrgnuti toj obvezi, propisala obvezu cijepljenja djece protiv deset zaraznih bolesti, ali i nametnula prekršajne sankcije za roditelje koji tu obvezu ne ispune. Odgovornost roditelja postoji na temelju odredbi o roditeljskoj skrbi koje im nameću prava, ali i dužnosti i odgovornosti. Takvo pravno uređenje uzrokovalo je neslaganje populacije i podnošenje ustavne tužbe, u svrhu utvrđenja neustavnosti odredbi gore navedenih pravnih izvora. Iako je USRH utvrdio da je ustavna tužba neosnovana, postavlja se pitanje suglasnosti populacije o važnosti cjepiva, povjerenja u medicinsku struku te pravni poredak. Nadalje, bitno je napomenuti i uređenje postupka za naknadu štete u slučaju nuspojava koje mogu nastati kao rezultat takvog medicinskog zahvata. Naš pravni sustav u takvim slučajevima predviđa redovni sudski postupak, parnicu, u kojoj roditelji trebaju dokazati uzročnu vezu, ali i eventualno postojanje odgovornosti liječnika. Takvi postupci su dugi, skupi i emocionalno iscrpljujući za roditelje. Veliki broj drugih zemalja primjenjuje alternativni način rješavanja takvih postupka, prvenstveno na temelju “No-fault sustava”. Stoga bi Republika Hrvatska trebala uvesti takav način rješavanja te bi isto moglo pozitivno djelovati na provedbu obveznog cijepljenja.