Polazište ovoga diplomskoga rada pokušaj je jasnijeg razumijevanja ukusa koji se veže uz hrvatsku baroknu religioznu liriku koji, zbog vremenskog odmaka, proučavamo isključivo na tekstovima. Iako smo svjesni da je pojam ukusa gotovo nemoguće definirati, za potrebe ovoga diplomskoga rada odredili smo ga sposobnošću prosuđivanja o onome što je umjetnički vrijedno na koju utječe intuicija i književni odgoj. Stoga je cilj ovoga rada utvrditi i analizirati neke od elemenata oblikovanja izraza i sadržaja koji su smatrani vrijednima u baroknoj religioznoj lirici dubrovačko – dalmatinskoga kruga. Analizom smo ustvrdili da je na planu oblikovanja izraza vrijednom smatrana zaoštrena dikcija, a na planu oblikovanja sadržaja didaktičnost. Uz to, vrijednim se pokazalo i ponizno slavljenje Boga, naglašavajući čovjekovu neznatnost u odnosu na Stvoritelja, te estetika ružnoće i „mračnost“ pod kojom podrazumijevamo izražen pesimizam (posebice usmjeren prema čovjeku i njegovim sposobnostima te prema životu) te naglašene motive smrti, prolaznosti, patnje, boli i pakla. Uz sve navedeno, primjećujemo da je većina pjesama prožeta izraženim strahom od pakla što objašnjavamo pretpostavkom da su čovjeku sedamnaestoga stoljeća očekivanja tadašnjih crkvenih učenja zasigurno predstavljala opterećenje.