Kako bi se u organizmu održala homeostaza, regulirao rast i razvoj, metabolizam, reproduktivni procesi, odnosno gotovo sve tjelesne funkcije, ključan je sustav žlijezda koje svoje proizvode – hormone – otpuštaju u krv. Vrlo male količine ovih kemijskih glasnika utječu na funkciju udaljenih stanica pri čemu pojedini glasnik može djelovati na raznovrsne stanice u tijelu, dok će drugi izazvati odgovor samo ako ciljna stanica ili tkivo posjeduje receptor za određeni hormon. Hormoni se prema kemijskoj građi mogu svrstati u tri skupine: amine, steroide te polipeptide i proteine. Poput većine proteina, polipeptidni i proteinski hormoni sintetiziraju se na zrnatoj endoplazmatskoj mrežici endokrinih stanica. Pohranjeni u aktivnom stanju u sekretornim granulama citoplazme, čekaju podražaj uslijed kojeg egzocitozom budu otpušteni u međustaničnu tekućinu ili krvotok. Hormoni koji nastaju od aminokiseline tirozina pohranjuju se u granulama te se poput proteinskih hormona izlučuju iz stanica egzocitozom. S obzirom na molekularnu strukturu nalik na kolesterol, od kojeg ujedno i potječu, steroidni hormoni odlikuju se topljivošću u lipidima. Time im je nakon sinteze omogućena jednostavna difuzija kroz staničnu membranu, ulazak u međustaničnu tekućinu i krv, te se ne pohranjuju. Često su hormoni u krvnoj struji vezani za proteine što im povećava topljivost, doprinosi zaštiti od razgradnje i usporava bubrežno izlučivanje. Na taj način se sprečavaju nagle promjene njihovih koncentracija i nadzire otpuštanje. Receptori na koje hormoni djeluju nalaze se na membrani ciljnih stanica, u citoplazmi ili u jezgri. Katekolamini, proteinski i polipeptidni hormoni zbog svoje velike polarnosti, a i same veličine, vežu se na izvanstanične receptore smještene na staničnoj membrani. Receptori za steroidne hormone uglavnom se nalaze u citoplazmi, dok su receptori za hormone štitnjače u jezgri. Endokrini sustav usko je povezan sa živčanim sustavom i, dok je za živčani sustav karakteristična veoma brza regulacija, endokrini sustav djeluje sporije, ali dugoročnije. Najočitija veza između dva sustava je hipotalamično-hipofizna osovina. Hipotalamus svojim hormonskim i živčanim signalima nadzire lučenje hormona hipofize. Ujedno je potrebno naglasiti i da je lučenje određenih hormona pod utjecajem njihovog vlastitog učinka na periferiji. Mehanizmom povratne sprege postiže se regulacija aktivnosti endokrinog sustava. Određivanjem koncentracije pojedinih hormona u krvi i primjenom stimulacijskih i supresijskih testova nastoji se utvrditi uzrok poremećaja u lučenju hormona koji se očituje suviškom ili nedostatkom. Nedovoljno lučenje hormona ispituje se stimulacijskim testovima pri čemu se nastoji dokazati poremećaj u samoj endokrinoj žlijezdi, ovisno o njenom odgovoru na preparat koji potiče lučenje. Suprotno tome, supresijski se testovi koriste u slučaju prekomjernog lučenja hormona uz pomoć inhibitora lučenja. Izostanak odgovora na inhibitor ukazuje na poremećaj kontrolnog mehanizma hipotalamus – hipofiza – endokrina žlijezda.