Cerebralna paraliza je klinički entitet koji obuhvaća skupinu neprogresivnih i često promjenjivih motoričkih poremećaja kao posljedica razvojnog poremećaja ili povrede mozga u ranom stadiju razvoja. U cerebralnoj paralizi prisutne su i druge teškoće. 1998. godine nastaje europska mreža registara (SCPE) koja predlaže pojednostavljenu klasifikaciju ovog stanja u spastični, diskinetički i ataksični tip. SCPE daljnju klasifikaciju temelji na funkcionalnom stupnjevanju donjih ekstremiteta (GMFCS), zatim na funkcionalnom stupnjevanju gornjih ekstremiteta (BFMF i MACS) te naposljetku na funkcionalnom stupnjevanju svakodnevne komunikacijske izvedbe (CFCS) i vještina jedenja i pijenja djece (EDACS) s cerebralnom paralizom. Ciljevi suvremene (re)habilitacije su smanjiti komplikacije uzrokovane cerebralnom paralizom, poboljšati sposobnost usvajanja novih vještina, educirati roditelje, smanjiti ili spriječiti tjelesne deformacije, poboljšati pokretljivost i smanjiti utjecaj oštećenja mozga na razvoj cerebralne paralize. Rehabilitacija započinje procesom rane intervencije koji treba otpočeti što ranije te mora biti strogo individualiziran proces za dijete, pri čemu je važno polaziti od djetetovih sposobnosti i jakih strana. Pri provođenju rane intervencije važnu ulogu ima interdisciplinarna i transdisciplinarna suradnja različitih stručnjaka koja njeguje holistički pristup i integrativni model (MKF) u rehabilitaciji djeteta s cerebralnom paralizom. Transdisciplinarni model timskog rada u rehabilitaciji pokušava svladati ograničenja pojedinih struka kako bi se stvorio tim koji maksimizira komunikaciju, interakciju i suradnju među članovima tima te između tima i obitelji djeteta s cerebralnom paralizom. Ovaj model dokazano daje pozitivne ishode za dijete, obitelj i osoblje, visoku razinu zadovoljstva i povećan roditeljski kapacitet i angažman roditelja kao aktivnih sudionika u rehabilitaciji. Rehabilitacijski timovi se trebaju organizirati u referalne centre koji djetetu s cerebralnom paralizom pružaju podršku kroz odrastanje, školovanje i zapošljavanje te je važna spona između djeteta i društva. Fizioterapeut je stručnjak u timu koji je u bliskom i učestalom kontaktu s djetetom s cerebralnom paralizom, stoga je, osim na optimiziranje lokomocijske funkcije kod djeteta s cerebralnom paralizom, usmjeren i na motivaciju djeteta putem svojih komunikacijskih i pedagoških sposobnosti, a najčešće (re)habilitacijske metode koje provodi s djecom s cerebralnom paralizom su: Bobath koncept, terapija prema Vojti i Halliwick metoda.