Komedija Dundo Maroje, najpopularnije, a po mišljenju mnogih stručnjaka i najoriginalnije djelo najvećeg hrvatskog renesansnog komediografa Marina Držića primjer je izrazito slojevitog djela koje u prevoditeljskom kontekstu predstavlja pravi izazov. Upravo su prijevodi ove komedije, ujedno i jedne od najizvođenijih dramskih uradaka nekog hrvatskog autora u svijetu, tema ovog rada. Nakon dugog razdoblja u kojem je stvaralaštvo Držića bilo zapostavljeno, adaptacija Marka Foteza i po njoj postavljena komedija na daskama zagrebačkog HNK 1938. godine, utrli su put njegovom „uskrsnuću“. Iako Fotez krati originalnog Dunda, pojednostavljujući zastarjeli jezik pun dijalektizama i talijanskih fragmenata, dobija tročinku prilagođenu suvremenoj pozornici, obilježenu renesansnom radošću i poletom. Ta nova verzija komedije bila je temelj za većinu prijevoda na strane jezike, uključujući i dva ruska prijevoda – L.P. Solnceve iz 1955. godine (pod pseudonimom I.I. Petrova) i M.N. Vagapove iz 1980. godine. Uzevši u obzir vremensku, ali i povijesnu te kulturološku distancu s kojom su se suočile prevoditeljice na ruski jezik, zadaća ovog rada jest proanalizirati i usporediti prijevode kroz razne slojeve djela. Posebno je izazovno bilo usporediti prijevode imajući u vidu izrazito složenu jezičnu strukturu djela – mješavinu dubrovačkog govora, talijanskog, njemačkog, ali i mnoštva iskrivljenih replika. Jedno poglavlje posvećeno je i raznim ekspresivnim elementima komedije, kao što su usklici, frazeologija, te glazbeni fragmenti koje je Fotez dodatno istaknuo u svojoj adaptaciji. Osobiti izazov za prevoditelje svakako predstavlja lokalni te povijesni element komedije, odražen u realijama poput hrane, čestog motiva Pometovih monologa, ali i renesansnoj filozofiji – ideji hedonizma i Fortune. Analiza ruskih prijevoda ne zazire od političkog konteksta u kojima su nastajali, što je posebno zanimljivo zbog činjenice da su ruski prijevodi pisani u vrijeme Sovjetskog Saveza. Navedeni slojevi pokazali su različite tendencije u oba prijevoda, a zanimljivo je i da je prvi prijevod iz 1955. doživio doradu režisera Bojana Stupice, koji uvodi mnoštvo izmjena, stvorivši tako svojevrsni treći prijevod komedije.