Glavni nedostatak značajnog dijela literature o oslobođenju životinja je nedostatak perspektive koja bi sadašnje odnose između čovjeka i (ostalih) životinja smjestila u specifičan splet povijesnih uvjeta i dovela ga u vezu s predominantim načinom proizvodnje modernog društva. Teorijski okvir koji bi pak omogućio takav pristup je historijski materijalizam odnosno materijalistička metoda Marxa i Engelsa, i pomoću nje postaje moguće dokazati sljedeće: a) današnji odnosi između ljudi i ne-ljudskih životinja su specifično moderna pojava bez ekvivalenta u predmodernim (odnosno, pred-kapitalističkim) društvima; b) kapitalističko društvo je u bitnom smislu karakterizirano generaliziranom robnom proizvodnjom te sveobuvatnim režimom rada koji je isključivo njoj svojstven, a to je apstraktni rad – i sudjelovanje u razmjenjivanju proizvoda apstraktnog rada nije unutar kapitalizma samo način pribavljanja životnih sredstava već i opće mjesto integracije u društvo, te su raznoliki oblici socijalne marginalizacije unutar kapitalizma posredovani upravo nesudjelovanjem u razmjenjivanju proizvoda apstraktnog rada. Rad nije imao centralno mjesto strukturiranja društvenih odnosa u predmodernim (pred-kapitalističkim) društvima dok u modernim ima, i ovaj rad nastoji dokazati da je suvremen položaj životinja unutar ljudskog društva uvjetovan upravo tim centralnim mjestom rada u modernim društvima. Zaključak do kojeg se nastoji doći je da se specizam, shvaćen kao sveukupan niz odnosa u kojem su životinje kao takve sistematski podređene čovjeku kao takvom, može prevazići jedino eventualnim prevazilaženjem kapitalističkog režima rada i njemu pripadajućim oblicima integracije u društvo.