Predmet istraživanja ovog rada je razvoj obrambenog sustava Republike Hrvatske nakon ulaska u NATO. Nemoguće je pisati o NATO savezu bez osvrta na osnivanje i politiku do 1989. godine, odnosno do raspada SSSR-a. Proširenju nakon 1990. godine, kada je utemeljen dokument Partnerstvo za mir, kao novi model za odnose s državama nečlanicama. Strateškim konceptom NATO-a iz 2010. godine kao temeljne zadaće Saveza navode se kolektivna obrana, upravljanje krizama i kooperativna sigurnost. Poseban osvrt ovog rada je na pristupanju Republike Hrvatske u NATO, te utjecaj članstva u NATO na razvoj obrambenih sposobnosti, prioriteti i aktivnosti Hrvatske kao NATO članice, doprinosi u sudjelovanju u međunarodnim misijama. Osnovna zadaća obrambenog sustava Republike Hrvatske je njezino osiguranje sposobnosti za obranu, a temeljni nositelj obrane su Oružane snage. Kroz reforme obrambenog sustav Oružane snage moraju postati moderna sila koja će biti sposobna odgovoriti zahtjevima nacionalne obrane, izazovima, prijetnji i zahtjevima koji proizlaze iz međunarodnih obveza. Jedan od važnih ciljeva razvoja Oružanih snaga je postizanje interoperabilnosti sa snagama država članica NATO-a. U konačnici rada tvrdim da je obrambena industrija potencijalni pokretač razvoja hrvatskog gospodarstva, na koju bi u budućnosti trebalo staviti poseban naglasak, obzirom da ulaskom u NATO savez naše firme imaju otvorena vrata u svijet poslovanja i tržišnog natjecanja. Strateškim pregledom obrane iz 2018. godine, Vlada Republike Hrvatske odredila je da će u skladu s proračunskim smjernicama NATO-a, Hrvatska nastaviti s povećanjem izdvajanja za potrebe obrane prema ciljanih 2 posto BDP-a, uvažavajući fiskalne i ekonomske mogućnosti, te povećanjem udjela troškova opremanja i modernizacije u obrambenom proračunu prema ciljanih 20 posto.