Bizantsko Carstvo je srednjevjekovni prežitak Rimskog Carstva, te je zbog toga zapravo jedinstven politički entitet, središnji u svojem značaju na cijelom području koje je obilježio, bila to Europa, Azija ili Sjeverna Afrika. Bizant je poseban po tome što je čak i samo ime države zapravo obilježno presezanjima, te se ne može reći da ono nije sporno. Bizant je naime ime koje je tek u 16. stoljeću ušlo u upotrebu za Rimsko Carstvo nakon iscrpnog djela o bizantskoj povijesti njemačkog humanista i povjesničara Jeronima Volfa1. Država koju mi nazivamo Bizantskim Carstvom se pak tijekom cijelog svojeg postojanja nazivala Rimsko Carstvo, a dominantan narod su bili Romeji, kako su sebe nazivali Grci. Naravno, bilo je podstruja među Grcima, te su se tako i dodatno dijelili opredjeljivali kao pontski Grci, sicilijanski, itd., no ono što bismo grubo mogli prevesti u nacionalni smisao, iako tada nacionalna pripadnost nije postojala u ovom smislu jest svakako romejska pripadnost. Čak se i sama država zove na grčkom: Βασιλεία Ῥωμαίων,odnosno Basileia Rhomaion, dakle Rimsko Carstvo. U periodu koji nas u ovom radu zanima, a to je kulminacija nestabilnosti poslije duge vladavine Makedonaca koja je Bizant vratila na pijedestal kao najsnažniju silu Sredozemlja, a možebitno i cijelog prostora od Europe do Indije. U ovom radu ću obraditi period koji je doveo do Manzikerta, turbulentna dešavanja u glavnom gradu, kako su se ta događanja prenijela na samo carstvo, rivalitet centralne vlasti i velikaša iz provincije, reakciju crkve na nove okolnosti krize, ali i ukratko odnos crkvene hijerarhije i samostana, promjenu strukture rimske vojske koja prolazi kroz ključne faze upravo u ovom trenutku, te posljedice delegiranja obrane obala talijanskim gradovima državama.