Monetarni transmisijski mehanizam, prijenosni je mehanizam utjecaja monetarnih kretanja na realna kretanja u gospodarstvu kao što su npr. investicije, potrošnja, zaposlenost. Uključuje tradicionalne kamatne kanale koji djeluju preko troška kapitala i utječu na investicije, kanale cijena drugih oblika imovine kao što su učinci tečaja, učinci bogatstva i teorija Tobinovog Q koja objašnjava kako monetarna politika može utjecati na gospodarstvo preko djelovanja na vrijednost vlasničkih udjela, te kanale kreditnog pogleda kao što su kanal bankovnih kredita, bilančni kanal, kanal tijeka novca i učinci na likvidnost kućanstva. Važno je spomenuti i monetarnu ravnotežu, stanje u kojemu je postojeća ponuda novca jednaka postojećoj potražnji za novcem. Ako se kojim slučajem promijeni ponuda novca ili potražnja za novcem, ali po različitim stopama, dolazi do monetarne neravnoteže. Ponovna ravnoteža između ponude i potražnje uspostvlja se monetarnim transmisijskim mehanizmom. Međutim, kako je tekao proces transmisijskog mehanizma, ovisilo je o dvjema monetarnim teorijama važnima za razvoj monetarnog transmisijskog mehanizma. Jedna teorija je uspostavljanje nove ravnoteže u keynesijanskoj teoriji, a drugi model sadržan je kvantitativnoj teoriji, tj. monetarizmu Miltona Friedmana. Ove teorije nadovezuju se na postojanje dva osnovna oblika empirijskih dokaza, dokazi reducirane forme (Keynes) i dokazi strukturnih modela (Friedman). Oba oblika imaju svoje prednosti i mane. Osnovna prednost dokazivanja pomoću strukturne forme jest da nam ona omogućuje razumijevanje na koje načine funkcionira gospodarstvo, te nam daje veće povjerenje u smjer uzročnosti između novca i proizvodnje. Prednost dokaza reducirane forme jest da oni ne ograničavaju načine na koje monetarne politika može utjecati na ekonomsku aktivnost, te je stoga vjerojatnije da će ona uključiti, tj. uhvatiti cjelokupne učinke monetarne politike. Kao rezultat empirijskih istraživanja, mišljenja keynesijanaca i monetarista složila su se u stajalištu da novac utječe na agregatnu ekonomsku aktivnost i na razinu cijene. Međutim, keynesijanci se ne slažu sa stajalištem monetarista da je novac jedino što je važno, zato što su niske kamatne stope na državne vrijednosne papire uvjerile da je monetarna politika bila ekspanzivna tijekom najgore kontrakcije u američkoj povijesti, Velike depresije.