This work examines the ethical aspects of restricting homebirth. It focuses on how restricting homebirth can breach the principle of autonomy because pregnant citizens1 not only risk losing control over the medical decisions facing them, but also autonomy over their actions and control over their bodies. Using Berlin’s discussion on freedom, this work discusses the rather hidden oppressive nature of birth restrictions that appears when it is framed as helping pregnant individuals choose a moral option as per the advice of medical authorities at the expense of seeing an institutional failure to provide informed choice or options for birthing places for their so-called “best interest”. Three main arguments are offered why restricting homebirth can potentially violate autonomy: (1) imposing the authority to decide on the maternal body issues; (2) imposing standards on motherhood and pregnancy; and (3) imposing how to ascribe value to risk. These arguments highlight how the state and medical institutions have established authorities in the birthing process to justify restricting homebirth. When the state and medical institutions are framed as the moral authority for birth places, contrasting preferences of pregnant individuals are bound to be judged with guilt-ridden sentiments, shame and other value-laden labels related to one’s choice rather than be seen as a reflection of the quality of institutional support. Homebirth restriction reflects that a pregnant person’s decision of birthplace is not isolated from the availability of one’s choice. Indeed, there is an ethical interest in restricting homebirth, as this could be benevolent at best and discriminatory at worst.; Rad ispituje etičke aspekte ograničavanja poroda kod kuće. Fokusira se na to kako ograničenje poroda kod kuće može prekršiti načelo autonomije, jer trudnice ne samo da riskiraju gubljenje kontrole nad medicinskim odlukama s kojima se suočavaju, već i autonomiju nad svojim postupcima i kontrolu nad svojim tijelom. Koristeći Berlinovu raspravu o slobodi, rad govori o prilično skrivenoj opresivnoj prirodi ograničenja poroda kod kuće koja se pojavljuje pri pomaganju trudnicama u odabiru moralne opcije prema savjetima medicinskih stručnjaka, u vidu institucijskog neuspjeha u pružanju informiranog izbora ili opcija mjesta za rađanje pod izlikom štićenja „najboljeg interesa“ trudnica. Tri su glavna argumenta zbog čega ograničenje poroda kod kuće može potencijalno narušiti autonomiju: (1) nametanje autoriteta u odlučivanju o pitanjima majčinog tijela; (2) nametanje standarda u majčinstvu i trudnoći; i (3) nametanje načina pripisivanja vrijednosti riziku. Ovi argumenti ističu način na koji su državne i medicinske ustanove uspostavile ovlasti u procesu porođaja kako bi opravdale ograničavanje poroda kod kuće. Kada su državne i medicinske ustanove postavljene kao moralni autoritet za mjesto porođaja, sklonostima trudnica da rađaju kod kuće pripisuju se osjećaji krivice, srama i drugih negativnih vrijednosti koje se odnose na nečiji izbor, a ne doživljava ih se kao reakciju na kvalitetu podrške trudnicama u državnim i medicinskim ustanovama. Ograničenje poroda kod kuće odražava činjenicu da odluka trudnice o mjestu rađanja nije izolirana od prava na vlastiti izbor. Doista, postoji etički interes oko ograničenja poroda kod kuće, jer ono u najboljem slučaju može biti dobronamjerno, a u najgorem slučaju diskriminatorno.