"Svijet kulture" i "svijet života" u djelu Darka Gašparovića / Dubravka Crnojević-Carić.
Sažetak

Darko Gašparović čitavog svog radnog vijeka djeluje i kao praktičar i kao teoretičar, kao povjesničar i kao onaj koji aktivno sudjeluje u gradnji suvremene slike teatra (između ostalog i u svojstvu višegodišnjeg umjetničkog voditelja Hrvatske drame te intendanta HNK Ivana pl. Zajca u Rijeci), pokušavajući realizirati spoj naizgled nespojivog, te postići concordiu discors, potvrđujući i svojim teorijskim, ali i praktičnim radom kako je upravo teatar granično mjesto, mjesto spoja, dodira ili ožiljka tih dvaju kategorija koje su u zapadnoj kulturi često nepravedno razdvajane. U ovom ću radu osobitu pozornost posvetiti suodnosu vidljivog i nevidljivog, osobnog i socijalnog sistema, sadašnjeg i prošlog, unutarnjeg i izvanjskog, dakle binarnim opozicijama koje je Darko Gašparović, na ovaj ili onaj način, trajno problematizirao. Analizirat ću Gašparovićevu sklonost propitivanju onoga što stoji „u“, ali i „mimo“ i/ili „iza“ riječi. Pri tome ću se osloniti na teze nekoliko značajnih teoretičara (Lyotard, Gavella, Sloterdijk, Bahtin, Kristeva, Bielefeld), te ću se fokusirati na radove u kojima se Gašparović bavi Artaudom, Kamovom i Krležom. Gašparović se trajno posvećuje fenomenu glume, ali i teatra u širem značenju te riječi. Za njega je glumac ključna figura koja šeće graničnim prostorima „svijeta života“ i „svijeta kulture“, onog iskazivog i onog neiskazivog, te svojim djelovanjem propituje temeljne dihotomije zapadne kulture. Gluma/c, pa tako i predstava te teatar kao socijalni/komunalni fenomen, čini da se „nesvodive razlike“ uočavaju, propituju, pa upravo na taj način dubinski djeluju kako na ono svjesno, tako i na nesvjesno pojedinca i kolektiva - a to jest tema koja predstavlja dubinski interes ovog svestranog autora.; Darko Gašparović was a prominent theatrologist, dramaturge, literary historian, as well as a dramatist and a maker of Croatian cultural landscape of theatre practice. He built his oeuvre in an immensely intriguing way: beginning with an interest in Artaud’s as well as Kamov’s and Krleža’s works, leading to the collection of his literary essays “Zlatno runo” (“Golden Fleece”) – he did travel an interesting road. As much as his interest seemed to fundamentally change over time, just like his attitude towards diverse aesthetics, in this paper I will try to show that his interests remained essentially the same on a deep level. In doing so, I will rely on the theses of several significant theorists (Lyotard, Gavella, Sloterdijk, Bahtin, Kristeva, Bielefeld). Gašparović worked both as a practitioner and as a theoretician, as a historian and as one who actively participated in the making of the contemporary image of theatre (among other things, as a long-time artistic director of the Croatian drama, and as a director of the Croatian National Theatre Ivan pl. Zajc in Rijeka), trying to realize the conjunction of the seemingly incompatible, and to achieve concordia discors (inharmonious harmony), confirming in both his theoretical and practical work that theatre is the borderline or a junction between, that is, a “scar” of these two categories which are often unfairly split in Western culture. In this paper, I will pay close attention to the correlation between the visible and the invisible, the present and the past, individual and societal systems, the internal and the external, that is, the binary oppositions that Darko Gašparović, in one way or another, permanently problematized. I will analyse Gašparović’s tendency to question what is “in” but also “by” and/or “behind” the words. Gašparović is permanently committed to the phenomenon of acting but also to theatre in the broader sense of the word.