U utorak 19. veljače 2019. godine umro je u Zaprešiću kolega i prijatelj akademik Marko Samardžija, rodom iz Vođinaca, jedan od najboljih poznavatelja povijesti hrvatskoga standardnoga jezika, a kada je riječ o najnovijoj povijesti, dakle onoj u 20. i 21. stoljeću, može se mirno reći da to razdoblje nitko nije poznavao kao on. Jedna od najboljih njegovih knjiga zove se Hrvatski jezik i pravopis od ujedinjenja do kraja Banovine Hrvatske (1918. – 1941.), objavila ju je Školska knjiga 2012. godine i u njoj se nalaze sve bitne spoznaje o tome što se s hrvatskim jezikom događalo u prvoj Jugoslaviji i sve one, mada po naravi jezikoslovne i filološke, imaju svoju kulturološku i političku vrijednost. Moj pisani tekst jest dakle pregledni rad, pokušaj da iz Samardžijine knjige izvadim i ponudim najvažnije njegove misli.; My esteemed colleague and friend, academician Marko Samardžija, F.C.A., died on Tuesday, 19 February 2019, in Zaprešić. He was born in Vođinci. He was one of the leading authorities on the history of the Croatian standard language, and when it comes to modern history of the 20th and the 21st century, we can safely say that his expertise was unparalleled. Among the fifteen books that he wrote, one of the best is Croatian language and spelling: from unification to the end of Croatian Banovina (1918-1941), published by Školska knjiga in 2012. It contains all significant insights regarding the developments of the Croatian language during the period of the first Yugoslavia, which, albeit linguistic and philological by nature, still have their cultural and political value. My written paper is, therefore, a review, an attempt to excerpt and submit the most relevant thoughts from Samardžija’s book.