In this paper, I will present and advocate a view about what we are doing when we attribute delusion, namely, say that someone is delusional. It is an “expressivist” view, roughly analogous to expressivism in meta-ethics. Just as meta-ethical expressivism accounts for certain key features of moral discourse, so does this expressivism account for certain key features of delusion attribution. And just as meta-ethical expressivism undermines factualism about moral properties, so does this expressivism, if correct, show that certain attempts to objectively define delusion are misguided. I proceed as follows. I start by examining different attempts at defining delusion, separating broadly psychiatric attempts from epistemic ones. I then present a change of approach, according to which we question whether the term “delusion” is in the business of (merely) describing reality. I then support this proposal, first, by borrowing standard lines of argument from meta-ethics (including ontological reluctance, intrinsic motivation, and deep disagreement) but also, by inference to the best explanation of some the features we see when we try to theorise about delusion (namely that it is hard to define, and that our delusion attributions are elicited by a plurality of norms).; U ovom ću članku predstaviti i braniti gledište o tome što činimo kad pripisujemo deluzije, tj. kada kažemo da netko pati od deluzija. Radi se o “ekspresivističkom” gledištu koje ugrubo odgovara ekspresivizmu u metaetici. Kao što metaetički ekspresivizam objašnjava neke od središnjih značajki moralnog diskursa, tako i ovaj ekspresivizam objašnjava neke od središnjih značajki pripisivanja deluzija. I kao što metaetički ekspresivizam dovodi u pitanje činjenično shvaćanje moralnih svojstava, tako i ovaj ekspresivizam, ako je točan, pokazuje da su neki pokušaji da se deluzije definiraju objektivno na krivome tragu. Članak je strukturiran na sljedeći način. Počinjem od proučavanja različitih pokušaja definiranja deluzija, pri čemu psihijatrijske pokušaje razdvajam od epistemičkih. Zatim predstavljam drugačiji pristup, prema kojem propitujemo nastoji li se pojmom “deluzije” (samo) opisati realnost. Dajem podršku ovom prijedlogu, najprije pozivajući se na standardno argumentiranje iz metaetike (koje uključuje ontološko opiranje, intrinzičnu motivaciju i dubinsko neslaganje), ali i zaključivanjem na najbolje objašnjenje o nekim značajkama koje možemo primijetiti kada teorijski obrađujemo deluzije (da ih je teško definirati i da je pripisivanje deluzija vođeno različitim normama).