Kao netipičan proizvod masovne kulture, popularna serija Zapadni svijet (Westworld, 2016. – ) suočava nas sa složenim distopijskim narativom oblikovanim oko niza političkih problema značajnih za suvremeno društvo. Donosi nam pastiš američke povijesti u vidu istoimenog zabavnog parka na temu Divljeg zapada, predstavljenog u obliku simulakruma (J. Baudrillard, G. Deleuze). Kao slika bez uzora, ovaj park koristi mrežu označitelja prošlosti da bi uspostavio prostor za ostvarenje fantazija svojih gostiju, komodificirajući ono imaginarno i za vlasnike parka time stvarajući višak vrijednosti. Unutar parka nalaze se svjesni androidi koji izvršavaju sav rad neophodan za neometano funkcioniranje parka, no njihova svijest i rad nisu prepoznati i prihvaćeni. Zbog toga što se u strukturnom smislu nalaze u robovskoj poziciji u odnosu na ljude, u ovom ćemo radu seriju čitati kao političku alegoriju o dijalektici gospodara i roba (Hegel), uspostavljenu u srcu hiperrealnosti koja nagovještava mogućnost ponovnog povratka realnog. Ta se mogućnost zasniva na pobuni androida. Moja će analiza pokazati da, zahvaljujući modelu samosvijesti koji zastupa, ova serije ne može ispuniti ono što nagovještava.; As an atypical product of mass culture, the acclaimed series Westworld (2016­) presents us with a layered dystopian narrative formed around several political issues relevant to our contemporary society. It uses a pastiche of the American history, staged as the Wild West­themed amusement park, presented in the form of simulacrum (J. Baudrillard, G. Deleuze). As a reference with no referent, this park uses a network of historical signifiers to construct a space for the externalisation of fantasies of its clients, consequently commodifying the imaginary itself, and creating surplus value for its owners. Simultaneously, within its reach, conscious androids conduct all of the necessary labour for its unimpeded functioning, although their consciousness and labour are not recognised and accepted. Because they structurally occupy a position of slaves in relation to humans, I will analyse this series as a political allegory on the master­slave dialectics (Hegel) established in the very heart of hyperreality that suggests a possibility of the return of the real, based on the rebellion of the androids. I intend to show how, because of the model of consciousness it maintains, the series is unable to fulfil what it implies.