Kršćanska teologija stvaranja pridonosi rješavanju ekološke krize, kao potvrda temeljne istine da je vidljivo stvorenje božanski dar samo po sebi, „iskonski dar” koji stvara „prostor” za osobno zajedništvo. Zapravo, ispravna kršćanska ekološka teologija jest u primjeni teologije stvaranja. Pojam „ekologija” objedinjuje dvije grčke riječi, oikos (kuća) i logos (riječ): fizički okoliš ljudskog postojanja može se sagledati kao svojevrsno „prebivalište” za ljudski život. Imajući u vidu da nutarnji život Presvetoga Trojstva podrazumijeva zajedništvo, božanski čin stvaranja posve je slobodan od nužde za stvaranjem sudionika koji bi sudjelovali u tom zajedništvu. Stoga je moguće ustvrditi da je božanska zajednica pronašla svoje „prebivalište” u stvorenom kozmosu te je moguće govoriti o svemiru kao mjestu susreta u svrhu osobnog zajedništva. Ovaj članak pruža uvid u doprinos istočnoga kršćanstva teologiji okoliša.; Christian theology of creation contributes to the solution of ecological crisis, as a confirmation of the fundamental truth that the visible creature is a divine gift in itself, a “genuine gift” that creates “space” for personal communion. As a matter of fact, the correct Christian ecological theology is in the application of theology of creation. The term “ecology” combines two Greek words, oikos (house) and logos (word): physical environment of human existence can be seen as a kind of “habitat” for human life. Bearing in mind that the inner life of the Holy Trinity implies communion, the divine act of creation is absolutely free from the necessity of creating the participants who would take part in that communion. Therefore, it is possible to assert that the divine community has found its “habitat” in the created cosmos and it is possible to speak of the universe as a meeting place for the purpose of personal communion. This article provides insight into the contribution of Eastern Christianity to the theology of environment.