Znanje može biti stečeno kroz procese slušanja ili čitanja iskaza ostalih sudionika. U posebnom fokusu ovog rada jest kako, i posebice – kome – se pripisuje pouzdanost pri slušanju ili čitanju iskaza, posebice u smislu društveno-epistemičkih devijacija koje se pojavljuju u obliku epistemičke nepravde. Neurotipske osobe, pojedinci s tipičnim neurološkim stanjima i razvojnim putevima percipiraju, pojedince s poremećajem spektra autizma (ASD) kao odstupanje od neuro-normativnosti, nesposobne na jednakoj osnovi pridonositi skupu epistemičkih resursa i zajedničkih značenja. Potonje se odnosi na stereotipe o nepouzdanosti svjedočenja autističnih osoba o vlastitim iskustvima i uvjetima. S obzirom na to da su atipični socijalni i bihevioralni uvjeti autističnog udjela klinički klasificirani kao poremećaj, postavlja se pitanje možemo li opravdati neuspjeh proširivanja povjerenja na autistične osobe.; Knowledge can be acquired through the processes of listening or reading testimonies of other agents. How and, particular, to whom, one ascribes trustworthiness when listening or reading a testimony is of special interest in this paper, especially in terms of societal-epistemic deviations that appear in the form of epistemic injustice. Neurotypicals, individuals with typical neurological states and developmental pathways, perceive individuals with Autism Spectrum Disorder (ASD) as an aberration from neuro-normativity, unable to contribute on an equal basis to the pool of epistemic resources and shared meanings. The latter is related to the stereotypes of the unreliability of autistic persons’ testimonies about their own experiences and conditions. Given that atypical social and behavioural conditions autistics share are clinically classified as a disorder, the question of whether we can justify the failure to extend trust to the autistics arises.