U radu se skicira moguće područje preklapanja stilistike i pragmatike kako bi se oblikovao novi hermeneutički model za interpretaciju lirskoga teksta. Na početku se nude osnovne infomacije o pragmatici kao disciplini, njezinim začetnicima (H. P. Griceu i J. L. Austinu) i temeljnim konceptima (deiksi i govornim činovima) iz kojih se derivira opća teza o performativnosti književnoga diskurza (Sh. Felman) s kojom je povezana i performativna hipoteza na kojoj se ustrojava lirska komunikacija (S. Levin). U središnjem dijelu rada nudi se pragmastilističko čitanje pjesme Kad mi svega bude dosta Ivana Slamniga. Pjesmu se najprije smješta u kontekst Slamnigova lirskog opusa te krugovaške poetike, a potom se izdvajaju i opisuju njezina osnovna stilska obilježja: prividna „lakoća” i komunikativnost, utjecaj ‘kolokvijalnog’ stila, uredna i simetrična kompozicija, metrički i versifikacijski postupci (trohejski osmerac, leoninska rima, izosilabičnost). Teza od koje analiza polazi jest da pjesma, koja se na prvi pogled čini pristupačnom i razumljivom, iz pragmastilističke perspektive izgleda bitno drukčije: njezina se „lakoća” pokazuje kao iluzija jer lirski subjekt specifičnim jezičnim i stilskim izborima (govornim činovima komisivima, specifičnom upotrebom deikse, foričkim odnosima i glagolskim vremenima) otežava (čak opstruira) lirsku komunikaciju. Interpretacija je stoga ponajviše usredotočena na autoreferencijalnost i performativnost Slamnigova pjesničkog diskurza nasuprot tradicionalnim konstativnim interpretacijama zaokupljenima dešifriranjem tekstualnih značenja; The paper sketches out the potential overlap of stylistics and pragmatics in order to come up with a new hermeneutic model for the interpretation of a lyrical text. The introduction lays down the basic information on pragmatics as a discipline, its founders (H. P. Grice and J. L. Austin) and its main concepts (deixis and speech acts) from which a general hypothesis of the performativity of literary discourse (Sh. Felman) is derived as well as the performative hypothesis (S. Levin) upon which literary communication is built. The central part of the paper offers the pragmastylistic reading of Ivan Slamnig’s poem Kad mi svega bude dosta. The poem is first put in the context of Slamnig’s poetry and then subjected to the stylistic analysis of its main features: the apparent ”lightness” and communicativeness, the influence of the ”colloquial” style, a neat and symmetrical composition, metrical procedures (trochaic tetrameter, internal rhyme, isosyllabic verse). The main hypothesis upon which interpretation is built is that the poem, which at the first glance appears easily accessible and comprehensible, when approached from the pragmastylistic perspective, seems quite different: its ”lightness” is unmasked as an illusion due to the fact that the lyrical subject makes specific linguistic and stylistic choices (commissive speech acts and deixis) in order to obstruct lyrical communication. The interpretation thus primarily focuses on the self-reflexivity and performativity of Slamnig’s poetic discourse to distinguish itself from traditional constative interpretations which dwell on deciphering the poem’s textual meanings