Neujednačena sudska praksa pokazuje se kao relativno veliki problem jer među ostalim utječe na povjerenje u pravnu sigurnost i vladavinu prava. U pozadini ovog problema nalazi se proces odmjeravanja kazne. U Hrvatskoj ne postoji metodologija za odmjeravanja kazne. Hrvatski Kazneni zakon sadrži norme koje reguliraju svrhu kazne i u nekom generičkom obliku propisuje okolnosti koje mogu biti relevantne za odmjeravanje kazne, ali Kazneni zakon ništa ne govori o samom procesu, niti o tome kako pristupiti odmjeravanju, odnosno o metodologiji. Tijekom postupka odmjeravanja sud se mora voditi svrhom kažnjavanja, te stupnjem počiniteljeve krivnje, i u skladu s njima pravilno izabrati vrstu i mjeru kazne, odnosno odmjeriti kaznu koja bi bila primjerena i odgovarala počinjenom kaznenom djelu i njegovoj težini. Dakle, kako ne postoji metodologija, ne može se sa sigurnošću utvrditi da je sam postupak odmjeravanja kazne bio lege artis. U tom smislu, autori daju svoj prijedlog o mogućem rješenju ovog problema i materije. Predlažu uvođenje „formule“ za odmjeravanje kazne u hrvatski kazneno-pravni sustav koja ne bi bila obveznog karaktera. Formula je poboljšana i bolja od prethodne formule, jer su otklonjeni neki uočeni nedostaci. Autori smatraju da bi „formula“ trebala pridonijeti usklađivanju sudske prakse u Hrvatskoj i očuvanju načela pravne sigurnosti i vladavine prava. Slična rješenja već postoje u Makedoniji koja pripada kontinentalnom pravnom krugu od 2015. kada je donesen Zakon o određivanju vrste i trajanja kazni i u Sjedinjenim Američkim Državama od 1987. godine kada su donesene Smjernice o kazni ili tzv. Sentencing Guidelines.; The inconsistent case law seems to be a relatively big problem because it affects confidence in justice and legal certainty. The background of this problem is process of sentencing. In Croatia there is no methodology for determining the punishment. Of course, the Croatian Penal Code has the norms which regulate the purpose of punishment and it, in some generic form, stipulates the circumstances which can be relevant for determining the punishment. However, it does not say anything about the process itself nor does it define the methodology to carry it out. During this process the court has to bear in mind the purpose of sentencing and the perpetrators guilt, in order for punishment to be proper and would correspond to the severity of the committed offense. Hence, as here is no methodology no one can be sure whether or not this process was lege artis. In that regard author give their proposition of possible solution to this matter. They are suggesting the introduction of non-mandatory ‘formula’ for sentencing into the Croatian criminal law system. The formula would now be improved And more appropriate than the previous one. Author believe ‘the formula’ should contribute to the harmonization of case-law in Croatia and to the preservation of the principle of legal certainty and finally the rule of law. Similar solutions already exist in some countries. The Republic of North Macedonia, which incorporates the civil or continental law system, introduced the special Law for the Determination of the Type and Duration of Sentence in 2015, while the United States have been applying the Sentencing Guidelines since 1987.