Ideja srodstva cjelokupne prirode nije bila ekskluzivno italska paradigma, nego se njeni tragovi mogu pronaći i u jonskoj tradiciji. Anaksagora je usvojio općerašireno gledište da je život najprije nastao iz vlage, topline i nečeg zemljolikog tj. zemljanog, a kasnije su se živa bića rađala jedna od drugih. On je pretpostavljao da se u svemu što se sjedinjuje nalaze mnoge i svakojake stvari, i neizmjerna raznolikost „sjemena”, i da su tako ljudi bili oblikovani i druga živa bića koja imaju dušu. Kada je, potom, postulirao Um (νοῦς) kao arche svega kretanja, Klazomenjanin je povezao sve slojeve zbiljnosti. Nous je za živa bića bio svojevrsna unutarnja moć, dok je za nežive stvari bio vanjska sila. Nije, zato, iznenađenje kad se pronađu mjesta na kojima stoji da i biljke posjeduju neki stupanj opažanja i mišljenja. Osim toga, Anaksagora (i Empedoklo) kažu da se biljke pokreću po prirodnoj žudnji, da osjećaju i da se žaloste i vesele. Anaksagora iznosi i stav da su biljke životinje (ζῷα εἶναι), a kao dokaz izrečene tvrdnje da biljke mogu osjećati „tugu i radost” (λυπεῖσθσαι καὶ ἥδεσθαι), navodi mijenjanje lišća. Usprkos argumentaciji drugih antičkih mislilaca da biljke i mnoge životinje ne dišu, filozof iz Klazomene držao je da biljke imaju disanje (πνοήν). Anaksagora je, štoviše, u (Pseudo) Aristotelovu spisu O biljkama, predstavljen, zajedno s Empedoklom i Demokritom, kao zastupnik teze da biljke imaju Um i sposobnost shvaćanja (γνῶσιν). Um je, slijedeći Anaksagoru, prisutan u svim živim bićima (ljudima, životinjama i biljkama) i u svima je isti. Razlike među ovim bićima, konačno, nisu posljedica suštinske diferencije među njihovim dušama, već su posljedica razlika među njihovim tijelima, koja olakšavaju ili otežavaju potpunije djelovanje Nousa.; The idea of the kinship of entire nature was not an exclusive Italian paradigm, but its traces can be found in the Ionian tradition as well. Anaxagoras adopted a widely spread notion that life was originally generated out of moisture, heat, and an earthy substance; later the species were propagated by generation from one another. He supposed that in all things that are being mingled there are many things of all kinds, and the immense variety of “seeds”, and that men so have been formed and the other living beings that possess a soul. Then, when he postulated Mind (νοῦς) as the arche of all movement, the Clazomenian linked all the layers of reality. For animate beings, Nous was sort of an internal faculty, but for inanimate things, it was an external force. It is not, therefore, surprising to find the places where it is stated that the plants also possess a certain degree of sensation and thought. In addition, Anaxagoras (and Empedocles) says that plants are driven by desire, that they have feelings, sadness and joy. Anaxagoras also asserts that plants are animals (ζῷα εἶναι), and as evidence of his claim that plants can feel “sorrow and joy” (λυπεῖσθσαι καὶ ἥδεσθαι), he mentions the changing of leaves. Despite the arguments of other ancient philosophers that plants and many animals do not breathe, the philosopher from Clazomenae was of the opinion that plants do breathe (πνοήν). Anaxagoras, moreover, in the (Pseudo) Aristotelian manuscript On plants was presented, together with Empedocles and Democritus, as the proponent of the thesis that plants have Mind and ability to think (γνῶσιν). The Mind is, according to Anaxagoras, present in all living beings (humans, animals and plants), and it is the same in all of them.