Josip Margitaj (1854.-1934.), učitelj i mađaron, bio je utemeljitelj pojma “međimurskoga jezika”. Godine 1884. počeo je izdavati dvojezični tjednik Medjimurje/Murakoz. Jezična inačica, koju Margitaj zove „međimurskim“, zaista u maloj mjeri predstavlja međimurski dijalekt. U većoj mjeri pokazuje jezičnu srodnost s kasnijim djelima kajkavskoga književnog jezika, koja su bila prožeta utjecajem hrvatskoga književnog jezika štokavske osnovice. Neposredan je uzor Margitajevu jeziku bila susjedna slovenska pokrajina u Ugarskoj (danas Prekomurje u Sloveniji i Porabje u Mađarskoj), gdje je ostvaren književni jezik prema lokalnom dijalektu u 18. stoljeću, a koji je u Ugarskoj službeno bio nazvan “vendski”; taj se jezik, prema tzv.“ vendskoj teoriji“, nastojalo razlikovati od slovenskog jezika. Po oslobođenju Međimurja (1918.) prestali su pokušaji pisanja „na međimurskome“, za razliku od Prekomurja, gdje je još bila aktivna lokalna književnost do 1945. godine. Međimursko je pitanje bilo oživljavano u doba mađarske okupacije (1941.— 1944.), ponovno zbog propagandističkih i mađarizacijskih ciljeva, kao i 1942. godine, kad su napisane dvije kratke standardne gramatike (međutim, te gramatike nisu mogle stvoriti pravi normativni jezik). Krajem Drugoga svjetskog rata (1939.-1945.) jednom zauvijek dovršeni su „pokusi“ tzv. međimurskog jezika. Zaista lažan, „međimurski jezik“ nema nikakva traga u međimurskoj kulturnoj baštini, dok prekomurski jezik ipak ima živu tradiciju podjednako u Sloveniji i Mađarskoj. Ovaj rad Akoša Antona Dončeca - čiji je domicil Verica-Ritkarovci (Ketvolgy / Mađarska) - prvi je dio cjelovite studije (u dva nastavka) - koji razmatra program tzv. „međimurskog jezika“ Josipa Margitaja, kao i onaj Ferenca Gonczija, u kontekstu prekomursko-kajkavskih povijesnih, književnih i jezičnih veza, zatim mađarsko-hrvatskoga spora o Međimurju, pokušaja mađarizacije u Međimurju,; Josip Margitaj (1854 – 1934), teacher and pro-Hungarian/Unionist, was the promoter of the term „Međimurean language“. In 1884 he began publishing the bilingual weekly Medjimurje/Muraköz. The language concept he calls „Međimurean“ does actually represent the Međimurean dialect in a minor segment. To a greater extent it has linguistic similarities with subsequent works written in the Kajkavian literary language that was highly influenced by the Croatian Štokavian based literary language. The direct model for Margitaj's language was the neighboring Slovenian region in Hungary (now Prekomurje in Slovenia and Porabje/Raba Region in Hungary), where a literary language had been construed on basis of the local dialect dating from the 18th century, officially named in Hungary as Wendish. Efforts were made to distinguish this language from the Slovenian language according to the so-called „Wendish Theory“. After the liberation of Međimurje (in 1918), there were no further efforts to write in „Međimurean“, while local literature was actively promoted in Prekomurje until 1945. The Međimurean issue was rekindled in the period of the Hungarian occupation (1941 – 1944), once again for propaganda and Hungarization goals, and also in 1942 when two short standard grammars were written (however, those two grammars could not create a real normative language). By the end of Second World War (1939 – 1945), the so-called experiments with the „Međimurean language“ were terminated once and for all. The actually false „Međimurean language“ has left no trace in Međimurean cultural heritage, whereas the „Prekomurski language“ still has a live tradition, to an equal extent both in Slovenia and Hungary. This work by Akoš Anton Dončec, whose domicile is Verica-Ritkarovci (Ketvolgy/Hungary), is the first part of an overall study (consisting of two parts) that evaluates the program of both Josip Margitaj's, as well as that of Feren