In this paper, we present a diachronic and synchronic analysis of raising and extraposition constructions in the historical Brown Corpus and the more contemporary English Web Corpus 2015. We begin by establishing two diachronic facts: first, raising constructions are used much more frequently than their semantically equivalent extraposition variants, and second, the distribution of raising and extraposition remains – rather exceptionally in comparison to other structures allowing for finite/non-finite variation – diachronically consistent from the beginning of the 20th century to 2015. We then supplement this unique diachronic distribution with an analysis of the most recent corpus data, which shows that the choice between the two semantically equivalent constructions is governed by distinct structural factors unique to each construction. Concretely, we show that the raising construction is frequently used as a relative clause, whereas the extraposition variant generally resists such a syntactic role. By contrast, we show that a prominent factor in favour of extraposition relates to the negative marker, which is placed with similar frequency both in the matrix and in the embedded clause of the extraposition construction in contrast to the raising variant, which uses the negative marker almost exclusively in the matrix clause. Lastly, we show that extraposition constructions contain modal verbs in the matrix clause more frequently than the raising variants and we tie this observation to the idea that the clausal composition of the extraposition construction is structurally more suited for expressing tentativeness.; U ovome radu predstavljamo dijakronijsku i sinkronijsku analizu konstrukcija s uzdižućim predikatima (raising predicates) i konstrukcija s ekstrapozicijom u povijesnoj bazi Brown Corpus i suvremenijoj English Web Corpus 2015. Počinjemo utvrđivanjem dviju dijakronijskih činjenica: 1. uzdižuće (raising) konstrukcije koriste se puno češće od semantički ekvivalentnih inačica s ekstrapozicijom, i 2. distribucija uzdižućih konstrukcija i ekstrapozicije – prilično iznimno u usporedbi s drugim strukturama koje dopuštaju varijaciju finitno/nefinitno – dijakronijski je dosljedna od početka 20. stoljeća sve do 2015. godine. Ovu jedinstvenu dijakronijsku distribuciju potom dopunjavamo analizom suvremenijega korpusa koja pokazuje da izborom između ovih dviju semantički ekvivalentnih konstrukcija upravljaju različiti strukturalni čimbenici svojstveni svakoj od njih. Konkretno, pokazujemo da se uzdižuća konstrukcija često koristi kao relativna rečenica, dok se inačica s ekstrapozicijom u toj sintaktičkoj ulozi rijetko javlja. Nasuprot tomu pokazujemo da se istaknut čimbenik u korist ekstrapozicije odnosi na oznaku niječnosti koja se podjednako često smješta i u glavnu i u uklopljenu rečenicu u slučaju konstrukcije s ekstrapozicijom, nasuprot uzdižuće inčice u kojoj se oznaka niječnosti javlja gotovo isključivo u glavnoj rečenici. Konačno, pokazujemo da konstrukcije s ekstrapozicijom češće sadrže modalne glagole u glavnoj rečenici nego li uzdižuće inačice te tu opservaciju povezujemo s idejom da je rečenična struktura konstrukcija s ekstrapozicijom strukturalno prikladnija za izražavanje nesigurnosti/uvjetnosti.