Nudi se dvojaka intervencija u debatu o paradoksu fikcije temeljenu na introspekciji i analitičkoj argumentaciji. Prvo, argumentira se da su se dosadašnje rasprave o paradoksu previše fokusirale na njegovu epistemološku dimenziju. To je dovelo da zanemarivanja moralne strane paradoksa, tj. malo je rečeno o tome da redovito više marimo za fikcijske entitete, nego što marimo za stvarne ljude. Drugo, predlaže se da su redovito, iako ne isključivo, strukture stvarnog života, a ne fikcijski entiteti, te koje uzrokuju emocije. U hororima, primjerice, ne bojimo se fikcijskog čudovišta, nego mogućnosti, ma koliko ona bila nevjerojatna, da nešto poput toga postoji u stvarnom svijetu. Bitno je primijetiti da se ovaj prijedlog razlikuje od pristupa temeljenih na protučinjenicama (counterfactualism) zato što dozvoljava da uzrok nekih emocija budu fikcijski entiteti. To su emocije poput simpatije i antipatije koje nemaju jasno definirane povezane tipične akcije.; The paper offers a twofold intervention in the debates about the paradox of fiction. First, it argues that too much emphasis has been placed on the paradox’ epistemological aspect. This has led to a neglect of its ethical dimension. Specifically, little has been said about the ethical issues of regularly caring for fictional entities while exhibiting comparatively far less concern for real­life fellow men and women. Second, the essay argues that it is often the case that it is real­life structures rather than fictional entities that cause emotions. In the case of horror, for example, we are not afraid of the fictional monster but of an off possibility that something like this might exist in the real world. Importantly, the proposal differs from the counterfactualist approaches because it allows that fictional entities may cause emotions. Specifically, emotions which do not have clearly defined accompanying typical actions, such as sympathy and antipathy.