Polazeći od romana Daše Drndić Sonnenschein (objavljena 2007. u Zagrebu, 2011. na engleskom, a 2013. na francuskom pod naslovom Trieste), ovaj rad otvara nekoliko važnih pitanja koja se tiču književnih svjedočanstava: Kako svjedočiti o događajima koje nismo proživjeli osobno? Kakva je uloga književnosti u razdoblju svjedočenja? Razmatranjem pripovjednih strategija pokazat će se da forma dokumentarnog romana uspijeva sačuvati sjećanje na holokaust dopuštajući da se u njemu artikuliraju svi traumatski rezovi, diskontinuiteti i ponavljanja.; Focusing on Daša Drndić's novel Sonnenschein (published in 2007 in Zagreb, and translated and published in English in 2011, and in French in 2013, but with the title Trieste), this article addresses several important questions regarding literary testimonies: How is it possible to bear witness to events that one has not experienced personally? What role might literature have in an era of testimony? Focusing on narrative strategies, the purpose of this paper is to demonstrate that the so-called documentary novel manages to preserve the memory of the Holocaust by allowing traumatic cuts, discontinuities, and repetitions to be articulated.