Analizom mnogih retoričkih sredstava može se utvrditi kako je njihova učinkovitost utemeljena na suglasju više jezičnih razina, od fonološke do sintaktičke i da se upravo u njihovoj konstrukcijskoj simboličkoj strukturi, u smislu Langackera (1987), koja povezuje fonološku i značenjsku razinu može naći razlog njihovoj univerzalnosti i uporabnoj vrijednosti otpornoj na protok vremena. Jedna od retoričkih figura koja se analizom političkog i javnog diskursa općenito pojavila kao vrlo uspješna u svojoj retoričkoj funkciji uvjeravanja jest i apofaza ili pretericija (Škarić 2008) jer u formi negacije sadržaja zapravo privlači pozornost slušatelja i stvara koncept koji se, na prvi pogled, želi negirati. Apofastičke se strukture najčešće rabe u svrhu difamacije ili neizravne pohvale osoba ili pojava i oslanjaju se na izazivanje zanimanja slušatelja stvaranjem određenih očekivanja na temelju naočigled negiranog sadržaja. Korpusna analiza tipičnih apofastičkih konstrukcija u hrvatskom jeziku na primjerima iz političkog i medijskog diskursa u korpusu hrWaC pokazala je da se npr. zavisne objektne rečenice nakon glagola govorenja vrlo često rabe kao metoda uvođenja određenog pojma ili sadržaja koji se, površinski gledano, želi negirati suprotnim ili isključnim rečenicama. Tako se pretragom korpusa na slučajnom odabiru 100 rečenica s konstrukcijom Ne želim reći da…, ali/nego/no… utvrdilo da je čak 26 % primjera imalo tipičnu apofastičku funkciju uvođenja određenih tvrdnji zaobilaznim putem, tj. njihovom negacijom: Pritom ne želim reći da ona laže, nego samo to da imamo isključivo njezinu stranu priče. Polazeći od konstrukcijske naravi jezičnih izraza, u radu ćemo detaljno analizirati tipičnu sintaktičku strukturu apofastičkih konstrukcija s fokusom na pretericijske primjere i ulogu složenih rečenica u stvaranju željenih retoričkih i kognitivnih učinaka.; By analysing various rhetorical figures, it may be established that their efficiency is based on the interaction of several linguistic levels, from the phonological to the syntactic one. Precisely their symbolic constructional structure, as proposed by Langacker (1987), which connects the phonological and semantic poles may be the reason for their universality and usage value resistant the passage of time. In our analysis of political and public discourse in general one of the rhetorical figures showed as particularly successful in its rhetorical function of persuasion is apophasis or praeteritio (Šakrić 2008). It has a form of negating the content of the utterance while it actually attracts the attention of the listener by creating the concept which is, at the first glance, to be negated. Apophastic structures are most frequently used with the purpose of defamation or indirect praise of individuals or phenomena and relies on raising the interest of listeners by creating specific expectations on the basis of the obviously negated content. Corpus analysis of typical apophastic constructions in Croatian in examples from political and media discourse in the hrWaC corpus showed that e.g. dependent object clauses after verbs of speaking frequently serve as a method of introducing a specific concept or content, which is, superficially viewed, to be negated by a following contrast or exclusive clause. Our corpus search on a randomly chosen hundred sentences containing the construction “Ne želim reći da…, ali/nego/no…” (‘I don’t want to say that…, but/still/however…’) established that even 26% of examples had a typical apophastic function of introducing specific claims in a roundabout way, i.e. by negating them: Pritom ne želim reći da ona laže, nego samo to da imamo isključivo njezinu stranu priče. By this I don’t want to say that she’s lying, but that we have only her side of the story.