Namjera je pokazati kako značenje ‘ljudske prirode’ proizlazi iz pogleda na svijet kakav u kontekstu napretka modernizacije vodi obezvrjeđivanju značenja pojma ljudsko. Ukazuje se na potrebu za takvom rekonceptualizacijom ljudske prirode kakva bi povezala globalne procese i onto-epistemo-etičke aspekte općeg pogleda na svijet. Ti bi aspekti predstavljali samorazumijevanje suvremene kulture. Prepreka je tom cilju aporetična struktura mišljenja, čiji se modernizacijski kontekst napretka temelji na odvajanju prirode i kulture. Odvajanjem se uspostavlja (ne)mogućnost odgovora na pitanje o tome je li kultura, kao izraz ljudske prirode, dio prirode ili je priroda, kao proizvod ljudske spoznaje, dio kulture. Umjesto nastojanja posthumanizma da tu nedoumicu riješi ukidanjem pojma ljudsko, što ne donosi rješenje ni ekološke ni drugih tipova krize, potrebno je redefinirati pojam ljudska priroda.; I intend to show in what way the meaning of the concept of human nature emerges from the worldview that, taken within the context of modernization, leads to the devaluation of the meaning of human. Hence the need to re-conceptualize human nature emerges in such a way that the concept of human nature is necessary intertwined with the global processes and onto-epistemo-ethical aspects of the general worldview that designate the (self)understanding of contemporary culture. The aporetic structure of thinking poses a barrier to this goal. Its context of modern progress is based on the separation of nature and culture. The separation establishes an (im)possibility of answering the question whether the culture, as an expression of human nature, is a part of nature or the nature is, as a product of human comprehension, a part of culture. Instead of the posthuman strive to resolve this dilemma by abolishing the concept of human, which resolves neither ecological nor other types of crisis, the concept of human nature needs to be redefined.