This article examines Daša Drndić's April in Berlin (April u Berlinu, 2007), alongside the author’s other Holocaust novels, as literary responses to historical revisionism and outright denialism of the Holocaust in Croatia, which had emerged into the political and cultural mainstream during the War of Independence (1991-1995) and has persisted into the post-war period. Since the historical legacy of the Fascist NDH in Croatia has been de-traumatized, it no longer represents a crisis of historical consciousness, which would entail a confrontation with the violent past as well as a painful transformation of national identity and the political space in which this identity is articulated. In contrast to de-traumatization, as an ethnocentric strategy that normalizes the nation’s fascist crimes, Drndić’s novels stage a shocking confrontation with the shards of the violent past. Through both their innovative graphic layout and interdiscursive textuality—which combines historiographical narration with avant-garde fictional and artistic devices, words with image—Drndić’s novels function as literary archives and monuments, and archives as monuments, intended to disturb, disrupt, and jolt the reader into awareness of traumatic history, laying bare the ideological mechanisms of political control and bringing the bodies of victims to our doorstep.; Ovaj tekst analizira April u Berlinu (2007) te ostale romane o Holokaustu hrvatske spisateljice Daše Drndić kao književne odgovore na povijesni revizionizam Drugog svjetskog rata i Holokausta u Hrvatskoj, proces koji se ustalio kao jedan od dominantnih političkih i kulturnih struja za vrijeme Domovinskog rata (1991-1995), no koji također ustraje u poslijeratnom razdoblju. Budući da je povijesno naslijeđe fašističke NDH detraumatizirano, ono više ne predstavlja krizu povijesne svijesti, koja bi zahtijevala suočavanje s nasilnom prošlošću kao i bolnu transformaciju nacionalnog identiteta te političkog i kulturnog prostora u okvirima kojeg se taj identitet artikulira. Naspram detraumatizacije, kao etnocentrične strategije koja normalizira fašističke zločine nacije, romani Daše Drndić predstavljaju šokantno suočavanje s krhotinama nasilne prošlosti. Putem inovativne grafičke obrade i interdiskurzivne tekstualnosti, koja kombinira historiografsku naraciju s avangardnim književnim i umjetničkim postupcima, romani Daše Drndić funkcioniraju kao književni arhivi i spomenici, odnosno arhivi-spomenici, koji žele uznemiriti čitatelje i osvijestiti prekrivenu ili normaliziranu traumatičnu prošlost.