Eshatologija kao govor o posljednjim stvarima je najčešće prezentirana kroz vid brižnosti o krajnjem čovjekovu ishodu. Naravno, ne u smislu isključivo biološkog bića unutar evolutivnog procesa nego kao o posebnom biću stvorenom i obdarenom razumskom komponentom koja ga čini različitim od svih ostalih bića. U toj brižnosti čovjek, svjestan svoje ograničenosti, poglavito ograničenosti života na zemlji, razmišlja i traži odgovore na egzistentna pitanja u smislu opravdanja postojanja vlastitog razuma i spoznaje svijeta oko sebe tražeći objašnjenje za obdarenost razumom te pokušavajući doseći razlog zbog kojega je različit od svijeta oko sebe ne prihvaćajući da se biološkim prestankom života potpuno gasi svako postojanje i smisao. U nemogućnosti empirijske spoznaje, vjerom kroz religijsku spoznaju, čovjek kanalizira svoju težnju prema transcedentnom izvoru svoga razumskog postojanja kao prema konačnom cilju u koji uvire poslije biološkog ugasnuća organizma. Kroz svjedočanstva i proroštva čovjek nastoji shvatiti i predočiti sebi to transcedentno ovjekovječenje. Ne postavlja se samo problem egzistencije razuma nego i revitalizacija tijela koja se provlači kroz ta svjedočanstva i proroštva. Gdje i kako pronaći objašnjenje za revitalizaciju ukupne integrirane jedinke tijela i duha kada je tijelo podložno fizičkim protežnostima i fizikalnim nužnostima neophodnim za svoje postojanje kao biološke jedinke. Dio ovog rada, pored povijesnog pregleda eshatologije, biti će orjentiran ponuđenim mogućnostima objašnjenja eshatološkog uskrsnuća potpunog čovjeka. Povijesni pregled nije ograničen sam na trajanje ljudskog roda nego u beskonačni vremenski kontekst od preegzistencije do vječnosti u budućnosti.