Pod pojmom mehanokemijska reakcija podrazumjeva se da je takva kemijska reakcija vođena uvođenjem mehaničke energije u sustav. Ta energija može se prenijeti u sustav ručnim mljevenjem i gnječenjem sastojaka reakcijske smjese pomoću tučka u tarioniku ili električnim mlinovima s kuglicama. Ona je potrebna za usitnjavanje materijala radi povećanja specifične površine, za miješanje kako bi se povećao kontakt meĎu česticama reaktanata i za pucanje intermolekulskih i intramolekulskih veza. Postoji nekoliko predloženih mehanizama i teorija (kao što su "hot spot theory", magmatsko-plazmatski model, nekoliko mehanizama preko kojih može teći reakcija sinteze kokristala) kojima se nastoji opisati kako reakcija teče u mehanokemijskim uvjetima. Mehanokemijska sinteza se radi bez otapala ili s toliko malom količinom da se smjesa ne ponaša kao u klasičnoj otopinskoj sintezi. Zbog toga je ovakva vrsta sinteze dosta proučavana na području anorganskih sustava u kojima se neke reakcije ne mogu provoditi u otopini. Mnoge organske reakcije također se nastoje provesti u čvrstom stanju da se izbjegnu solvatacijski efekti koji utječu na reaktivnost molekula pa i na mogući ishod reakcije. Razvoj mehanokemijskih metoda sinteze otvara vrata novim načinima proizvodnje materijala, koji mogu biti anorganske ili organske prirode, metaloorganske mreže ili pak kokristali. Svaka vrsta materijala nalazi svoje mjesto u rastućoj industriji materijala i najvjerojatnije će ovakvi načini sinteze materijala u bliskoj budućnosti postati nezamjenjivi, prvenstveno zbog svoje ekološke prihvatljivosti (zbog smanjenja korištenja otapala) i odličnih (ako ne i kvantitativnih) iskorištenja reakcije.