Ortaštvo odnosno u rimsko doba societas je konsenzualni sinalagmatični ugovor kojim se dvije ili više osoba uzajamno obvezuju uložiti svoj rad i/ili imovinu radi postizanja nekog zajedničkog cilja. Da bi ortaštvo uspješno nastalo mora doći do sporazuma volja umiješanih stranaka – consensus. Ugovor o ortaštvu je neformalan ugovor što znači da se za njegovu valjanost ne zahtijeva pisana ili neka druga forma već se može sklopiti usmeno, konkludentnim činima i na druge načine. Specifičan je po zajedničkom interesu stranaka koje zajedničkim snagama rade na postizanju cilja ortaštva. Ortaštvo nije pravna osoba niti pravni subjekt nego su to i dalje ortaci. Imovina ortaštva je uređena kao zajedničko vlasništvo (communio) svih ortaka. Razvoj ortaštva počeo je s rimskom obiteljskom zajednicom ercto non cito, a kasnije se razvitkom društva i gospodarstva javljaju 4 osnovna pojavna oblika ortaštva: societas omnium bonorum, societas quaestus, societas negatiationis alicuius te societas unius rei. Temeljna je obveza ortaka bilo unošenje imovine ili rada u društvo te se omjer unesenoga mogao razlikovati od ortaka do ortaka. Svaki pojedini ortak u pravilu je jednako sudjelovao u dobicima i gubicima, ali je bilo moguće ugovoriti i drukčije. Jedino je zabranjeno bilo societas leonina, koje je ortaštvo kod kojega jedan ili više ortaka snose samo gubitak koji društvo generira. Ortaštvo prestaje smrću ortaka, capitis deminutio, otvaranjem stečaja, istekom roka na koji je sklopljeno, ispunjenjem uvjeta, jednostranim otkazom nekog od ortaka, suglasnim sporazumom svih ortaka, gubitkom ili propašću cijele imovine ortaštva te kao posljedica actio pro socio. Zanimljivo je i obrađeno pitanje ortaštva i miraza u kojemu vidimo problematiziranje odnosa tih dvaju instituta rimskog prava. Hrvatsko pozitivno pravo također poznaje institut ortaštva te su mnoge norme slične ili gotovo identične onima iz rimskog doba, ali postoje i određene razlike manje ili veće važnosti.