Javno-privatno partnerstvo relativno je novi i kao takav ne još u potpunosti jednozančno definiran oblik financiranja javnih potreba,koje se u zadnje vrijeme sve više primjenjuje.Tome govori u prilog da na području Europske Unije ne postoji jedninstvena pravna regulativa već samo usmjerenja i preporuke državama članicama koje su mjerodavne za reguliranje javno-privatnog partnerstva. Glavni smisao primjenje javno-privatnog partnerstva jer prvenstveno prevladavanje proračunskih ograničenja s kojima se susreću države,ali i nastojanja da se ekonomska znanja i vještine privatnog sektora ukomponiraju u kvalitetniju izgradnju i upravljanje javnom infarastrukturom te u konačnici učinkovitije pružanje javnih usluga. Cilj ovoga rada bio je prikazati razvoj i primjenu brojnih modela javno-privatnog partnerstva posebno oslanajući se na financiranje javno-privatnog partnerstva i podjelu rizika između javnog i privatnog partnera te u konačnici iskazati glavne prednosti i mane. Posebna težina posvećena je ulozi javno-privatnog partnerstva u Hrvatskoj od samih začetaka putem Smjernica do aktualnog pravnog okvira kojeg čine Zakon o javno- privatnom partnerstvu (NN. br. 78/12, 152/14) sa pripadajućom Uredbom o provedbi projekata javno -privatnog partnerstva (NN, br 88/2012), Zakon o koncesijama (NN, br. 143/12) te Zakon o javnoj nabavi (NN, br. 90/11, 83/13.). U radu su navedeni brojni primjeri projekata javno-privatog partnerstva u različitim stadijima provedbe te različi tekapitalne vrijednosti na čitavom prostoru Republike Hrvatske, a poseban osvrt dan je navelike kapitalne i medijski aktualne projekte poput Arena u Zagrebu, Spaladijum Arene u Splitu i novog putnog terminala “Franjo Tuđman” O važnosti uloge javno-privatnog partnerstva govori činjenica da je Vlada Republike Hrvatske 2006. godine proglasila javno-privatno partnerstvo kao jedan od svojih strateških ciljeva.