Razumna prilagodba je pravni standard kojim se nastoji postići ravnoteža između potreba osobe zbog koje se prilagodba čini i mogućnosti osobe koja je prilagodbu dužna učiniti. Granica prilagodbe koju jest, odnosno nije potrebno izvršiti, relativno je nedefinirana u praksi Suda Europske unije – sve presude odnose se na apstraktno postavljeni standard razumne prilagodbe, kojim se razrađuju odredbe međunarodnih akata i direktiva EU, a primjena na konkretno činjenično stanje ostavljena je na prosudbu nacionalnim sudovima država članica. Desetak presuda Suda EU, koje se samo dotiču razumne prilagodbe, su bogata sudska praksa u usporedbi s praksom Europskog suda za ljudska prava, koja ne sadrži nijednu presudu koja se odnosi na razumnu prilagodbu osobama s invaliditetom. Pojam razumne prilagodbe definiran je međunarodnim aktima i direktivama EU koji obvezuju Republiku Hrvatsku te nacionalnim propisom – Zakonom o suzbijanju diskriminacije, a preciznije ga je razradio Sud EU. Ovaj rad obrađuje temu s pozicije poslodavca i radnika u Republici Hrvatskoj – okvir izlaganja su pravno obvezujući dokumenti za RH, iz kojih proizlazite definicije invaliditeta i razumne prilagodbe. Pristup koji je korišten prilikom razrade teme ovog rada je analitički.