Teorija društvenog ugovora danas je zasigurno jedna od najznačajnijih teorija kojom se nastoji definirati i opravdati nastanak države i javne vlasti. Iako se sama priroda države i vlasti mijenjala kroz povijest , kao i njene funkcije pod utjecajem različitih društvenih, političkih i ekonomskih prilika teorija društvenog ugovora nedvojbeno je imala veliku ulogu u razumijevanju države. Društveni ugovor nam treba osvjestiti činjenicu da pojedinci sami daju pristanak na postojanje države. Pojedinci se odriču svojih neograničenih prava s ciljem da tako daju svoj doprinos napretku i boljitku svojoj zajednici. Društvenom ugovor i stvaranju države i vlasti prethodi prirodno stanje, te svojevrsna neizvjesnost života u prirodnom stanju. Iako je svaki teoretičar imao svoju koncepciju prirodnog stanja bitno je naglasiti da se upravo iz prirodnog stanja javlja potreba za formiranjem političke zajednice odnosno države. Postavlja se pitanje ograničenja ljudske slobode i djelovanja, kako bi zajednica mogla funkcionirati pružajući određeni stupanj sigurnosti, mira i zaštite za sve članove, stoga se već ovdje naglašava neka vrsta sporazuma odnosno dogovora. Društvenim ugovorom država dobiva legitimitet odnosno opravdanje moći države nad pojedincima. Upravo se društvenim ugovorom nastoji objasniti odnos između vlasti i pojedinaca, kao i društva i države. Ovdje je važno napometuti i jedan izvjesni problem društvenog ugovora koji se proteže u gotovo svim raspravama, a to je njegova imaginarnost, te hipotetski pristanak na sklapanje takvog ugovora. No jedna činjenica ostaje, a to je problem načina davanja pistanka, te može li se od svih pojedinaca u političkoj zajednici očekivati da daju svoj pristanak pa makar i onaj prešutni. U ovom radu biti će naglasak na Rousseauovom i Hobbesovom shvačanju društvenog ugovora, te nekim suvremenim prijeporima i shvačanjima društvenog ugovora, te prirode države i vlasti.