Brak je zajednica muškarca i žene. To je definirano i Ustavom, člankom 62. Međutim, kroz razna povijesna razdoblja doživio je određene promjene, od isključivo crkvenog braka, pa do reguliranja bračne zajednice zakonom. Stoga je crkva kao institucija u kojoj se sklapao brak vodila Župske knjige, u kojima se vodila evidencija o sklopljenim brakovima. Ujedno se vodila evidencija i o rođenim i umrlim. Za vrijeme cara Josipa II. dolazi do određenih promjena. Donesen je dvorski dekret 30. kolovoza 1782. i carski patent 16. siječnja 1783., te je u tom smislu, najvažnija promjena bila stav da se brak smatra civilnim ugovorom i da kao takav spada pod državno zakonodavstvo i sudbenost. I samo područje Hrvatske je potpadalo pod različita zakonodavstva. U sjeverozapadnoj Hrvatskoj i Slavoniji na snazi je bilo kanonsko pravo s institucijom konfesionalnog braka koje je proizlazio iz Konkordata sa Svetom Stolicom. U Istri i Dalmaciji za pripadnike starokatoličke, protestantske i židovske vjeroispovijesti primjenjivao se OGZ. U Međimurju, Vojvodini i Rijeci vrijedio je ugarski Građanski zakonik iz 1894. godine s institucijom obvezatnoga građanskog braka. U današnje vrijeme brak se može sklopiti u građanskom obliku ili se može sklopiti vjerski brak s građanskim učincima. Međutim, moraju biti ispunjene određenje pretpostavke za postojanje braka i pretpostavke za valjanost braka. Da bi brak bio valjan, pretpostavke moraju biti ispunjene. Pored bračne zajednice bitno je napomenuti i izvanbračnu zajednicu koja je po pravima i obvezana izjednačena s bračnom zajednicom. Bez obzira, radilo se o bračnoj ili izvanbračnoj zajednici, u zadnjih 20-ak godina primijećeno je sve više sklopljenih građanskih brakova u odnosu na crkvene brakove. Tema mog završnog rada je bila ukazati na tu zanimljivost i činjenicu da se sve više sklapa građanskih brakova kako u Hrvatskoj, tako i u mnogim europskim zemljama.