Sindrom profesionalnog sagorijevanja kao pojam pojavio se tijekom osamdesetih godina prošlog stoljeća, a zbog porasta interesa za ovom pojavom javljaju se i brojna istraživanja povezana s pojavom sagorijevanja u raznim profesijama. Profesionalno sagorijevanje javlja se kao značajan problem u brojnim pomažućim profesijama, pa je stoga i potreba za pružanjem pomoći „pomagačima“ tijekom svakodnevnog rada nedvojbena. Cilj ovog istraživanja je utvrditi procijenjenu razinu sindroma sagorijevanja kod djelatnika koji rade s osobama s intelektualnim teškoćama u odnosu na nezavisne varijable, kao i utvrditi povezanost sindroma sagorijevanja s navedenim varijablama. Istraživanjem je obuhvaćeno 40 ispitanika oba spola koji su u neposrednom kontaktu s osobama s intelektualnim teškoćama osnovnoškolske i srednjoškolske dobi, u Centru za odgoj i obrazovanje Rijeka. Za potrebe istraživanja korišteni su Upitnik intenziteta sagorijevanja na poslu (Ajduković, D., i Ajduković, M., 1994) i Upitnik o općim podacima. Rezultati istraživanja ukazuju kako djelatnici Centra za odgoj i obrazovanje Rijeka ne pokazuju znakove sagorijevanja (87,5% ispitanika je bez sagorijevanja). U istraživanju nije utvrđena statistički značajna povezanosti između intenziteta sindroma profesionalnog sagorijevanja i nezavisnih varijabli dob, stručna sprema, ukupni radni staž i ukupni radni staž u Centru za odgoj i obrazovanje Rijeka. Rezultati i vrijednosti prikupljene ovim istraživanjem interpretirane su i prikazane u tablicama. Iako dobiveni rezultati ne pokazuju prisutnost sindroma profesionalnog sagorijevanja, potreba prevencije i smanjenje znakova i simptoma sagorijevanja je neophodna, kako bi u budućem radu stručnjaka doprinijela kvaliteti rada te kvaliteti obrazovanja i rehabilitacije osoba s intelektualnim teškoćama.