Promatrajući zbivanja koja su doprinijela liberalizaciji hrvatske trgovine, može se kazati kako su ulasci u WTO, CEFTA-u i EU bili sasvim logični, te da su se oni naprosto „morali“ dogoditi ranije ili kasnije. Bez takvih sporazuma, Hrvatska bi vjerojatno i imala povoljniju sliku po pitanju robne razmjene, ali Hrvatska i njeni stanovnici su već za vrijeme Jugoslavije imali priliku vidjeti kako to izgleda kada dolazi do nestašice mnogih namirnica, ili pak kada se zbog nestašice nafte stanovnici ne smiju koristiti vlastitim prijevoznim sredstvima ukoliko ona nemaju registarske tablice sa parnim ili neparnim brojem. Oni koji imaju određenu vrstu nostalgije za takvim vremenima, je ipak imaju iz nekih sasvim drugih razloga, te smatram da bi takve vrste nestašica dovela do još većih gospodarskih i socijalnih problema. Glavni problem u promjenama vanjskotrgovinske politike, uz već spomenutu neodlučnost u provođenju (vrlo često spominjanih) reformi, je i mišljenje mnogih kako će sam ulazak u zajednice poput Europske unije riješiti većinu naših problema. Pri tome se slučajno ili namjerno ignorira činjenica da je već kroz povijest dokazano da Hrvatskoj nikad niti jedna europska zemlja nije pomogla, bez da je tražila nešto zauzvrat . Nekada je Hrvatska kako bi uopće bila priznata kao neovisna zemlja morala prodavati vlastito „blago“ europskim silama, a danas u Europskoj uniji, Hrvatska uz sve koristi koje ima od članstva, mora prihvatiti i negativne posljedice. Po pitanju vanjskotrgovinske politike je negativna posljedica već mnogo puta spominjan rast uvoza koji često izravno šteti domaćim proizvođačima, koji se ne mogu nositi sa kvalitetnijim i/ili jeftinijim uvoznim supstitutima.