Problem istraživan u doktorskoj disertaciji odnosi se na izvore konkurentske prednosti u hrvatskoj industriji cestovnoga prijevoza. Cestovni prijevoz ne samo u Hrvatskoj, već i u svim zemljama članicama Europske unije ima važnu ulogu u gotovo svim gospodarskim aktivnostima. Obzirom da cestovni prijevoz roba predstavlja značajniji dio cestovnog prijevoza istraživanje je usmjereno samo na taj segment. Istraživanu populaciju činila su sva poduzeća u Republici Hrvatskoj kojima je kao glavna djelatnost registriran cestovni prijevoz robe. Doktorska disertacija nudi novi pristup u analiziranju izvora konkurentske prednosti u hrvatskoj industriji cestovnoga prijevoza, a isti bazira na resursnoj teoriji. Resursni pristup navodi kako resursi poduzeća dominatno određuju njegovu strategiju te kako su krucijalni u stvaranju održive konkurentske prednosti. Za potrebe doktorske disertacije idiosinkratična resursna kombinacija poduzeća promatrana je kroz kvalitetu informacijskih sustava, kvalitetu zaposlenika i udio vlastitog voznog parka, a rezultati regresijskog modela potvrdili su njezin utjecaj na konkurentsku prednost poduzeća u promatranoj industriji pri čemu je ista promatrana kroz netržišne pokazatelje uspješnosti. Budući da je regulatorno okruženje temeljni čimbenik učinkovitosti industrije, testiran je utjecaj institucionalnih uvjeta na poslovni uspjeh poduzeća u promatranoj industriji, a rezultati su pokazali kako je prisutna negativna veza. Kako određeni dio prijevozničkih poduzeća eksternalizira dio resursa, isto je promatrano kroz udio voznog parka u najmu i udio unajmljenih vozača. Rezultati pokazuju da se poduzeća koja odlikuje visok udio voznog parka u najmu trebaju diferencirati uslugama, dok poduzeća s visokim udjelom vlastitog voznog parka svoju konkurentsku prednost trebaju graditi kroz diferencijaciju osoblja.