Jedan od vitalnih društvenih interesa čijim se provođenjem i neprestanim usavršavanjem postiže odgovarajući stupanj sigurnosti radnika, materijalnih dobara i radnog okoliša je zaštita na radu.U počecima razvoja ionizirajućeg zračenja, zbog oduševljenja pozitivnim učincima zanemarivale su se moguće opasnosti koje bi to zračenje moglo uzrokovati. Osnivanjem Međunarodne komisije za zaštitu od zračenja na početku 20. stoljeća, započinje razvoj svijesti te postupaka potrebnih za zaštitu od ionizirajućeg zračenja i eventualnih posljedica. Zaštita na radu predstavlja sastavni dio odjela za radiologiju svakog radnog procesa i ona se ostvaruje obavljanjem poslova zaštite na radu te primjenom propisanih, ugovorenih i priznatih pravila, kao i naređenih mjera te uputa poslodavca. S obzirom da ozljede na radu nastaju zbog poremećaja u odnosima čovjeka i radne okoline, osposobljen radnik na odjelu za radiologiju pretpostavka je za ostvarivanje sigurnih uvjeta rada pa je i osposobljavanje za rad na siguran način jedan od osnovnih koraka u ostvarenju tog cilja. Osim radioloških djelatnika, štetnim učincima ionizirajućeg zračenja izloženi su i pacijenti. Razvoj svijesti o ugroženosti pacijenata započinje 10. prosinca 1948. kada je na Općoj skupštini UN-a donesena Opća deklaracija o ljudskim pravima koja je osigurala prava pacijenata. Zaštita prava pacijenata predstavlja zaštitu ljudskih prava onih koji su, u situacijama kada im se ta prava krše, ujedno i najnemoćniji da se sami tome odupru ili da se za svoja prava izbore. Vodeći se primjerom UN-ove zaštite prava pacijenata, Republika Hrvatska 24.studenoga 2004. proglašava Zakon o zaštiti prava pacijenata koji stupa na snagu 11. prosinca iste godine. Zakon se odnosi na sva područja zdravstva, ali posebnu važnost predstavlja u radiološkom sektoru zbog izlaganja pacijenata štetnom ionizirajućem zračenju s ciljem dijagnosticiranja i provođenja terapija.