Opusima Frane Paraća, Ive Josipovića i Berislava Šipuša, zajedničko je vjerojatno samo to što su sva trojica skladatelja svoj zanat izučili kod Stanka Horvata. Horvatova pedagoška djelatnost na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji utjecala je na jedan cijeli dio povijesti hrvatske glazbe, a o konačnom utjecaju još se ne može govoriti budući da neki od njegovih kasnijih studenata još nisu ni ušli u kasnu skladateljsku fazu kao što je slučaj sa odabranom trojicom. Izrazito eklektičnim opusima trojice skladatelja pristupljeno je stoga iz pozicije različitih suvremenih teorija o postmodernosti u glazbi i hermeneutici bliske teorije narativnosti. Rad prati različite napise o skladateljstvu Paraća, Josipovića i Šipuša, detaljnije su analizirane Paraćeva Sonata za violinu i klavir (1992) i Kvartet za klarinet, violinu, violončelo i klavir (1991), Josipovićeve Varijacije za klavir (1980) i Diabolezza (2005) za klavir, Šipuševa skladba Tu...mar de mi alma (2003) za klavir i gudače te zbirka preludija Les nuits (1989-1999), a sve zajedno je promatrano iz konteksta historiografije glazbe nakon 1960-ih.