Ojkanje je stil tradicijskog pjevanja s potresanjem glasom raširen u dijelovima Hrvatske i drugih zemalja. Uvid u povijesne izvore i stručnu literaturu pokazuje da je u Hrvatskoj ova tradicija dijeljeni dio kulture Srba i Hrvata. U plitvičkoj regiji, dominantni žanr s ojkanjem je rozgalica, a njoj srodan je i ojkan. S obzirom da je ova regija obilježena nedavnim sukobima između Hrvata i Srba, promjene uzrokovane ratom utjecale su i na tradiciju ojkanja. Većina Srba iz Hrvatske je napustila svoju zemlju nakon Domovinskog rata, a sa sobom su ponijeli i znanje o ojkanju. Godine 2010., ojkanje biva upisano na UNESCO-vu Reprezentativnu listu nematerijalne kulturne baštine kojoj je potrebna hitna zaštita kao hrvatski kandidat za tu Listu. Ovaj je upis potaknuo pitanja o etničkom „vlasništvu“ nad ojkanjem među Hrvatima kao i Srbima i utjecao na izvođače u Hrvatskoj i izvan nje. Jedan od izvođačkih sastava Srba izbjeglih iz Hrvatske koji izvodi i ojkanje je Krajiška grupa Plitvice. Osim kroz slušanje snimki i nastupa drugih sličnih grupa, za članove Grupe Plitvice glavni kontekst upoznavanja s tradicijskom glazbom domovine bio je pridruživanje kulturno-umjetničkim društvima u vrijeme izbjeglištva. Rozgalice i ojkane Grupe Plitvice, komparirala sam s transkripcijama ličkih rozgalica i ojkana koje je etnomuzikologinja Sanja Ranković zabilježila u zajednici Ličana iseljenih u Vojvodinu i snimkama koje su načinili Vinko Žganec i Stjepan Stepanov. Premda stilski različite, sve rozgalice su pokazale isti formalni kostur, dok je ojkan zadržao gotovo isti melodijski obrazac. Pokazalo se također da tradicijska glazba u dijasporskom kontekstu može igrati važnu ulogu pri gradnji i ponovnom definiranju (etničkog) identiteta skupine.