Svi ljudi imaju emocije i život podređuju traganju za srećom, odnosno ugodnim emocijama, dok s druge strane izbjegavaju neugodne emocije poput tuge. Od malena nas se uči da trebamo kontrolirati svoje ponašanje, međutim, iskazivanje i kontrola emocija su tragično zapostavljeni, odnosno tretiraju se na krive načine. Upravo su emocije i razum smatrani kao dijelovi čovjeka koji nas odvajaju od neživih bića. Emocije su često prikazivane kao slabosti ne samo u svakodnevnom djelovanju već i pri moralnom zaključivanju. U prvom dijelu rada sagledat ću na koji način su emocije shvaćene u tradiciji filozofije, budući da će tek razumijevanje definicije emocija omogućiti razmatranje emocija u etici. U prvom poglavlju prikazat ću glavne ideje najistaknutijih predstavnika filozofije koji su postavili temelje mnogim kasnijim teorijama emocija. Već u antici Platon smješta emocije u iracionalni dio duše i zagovara podređenost emocija razumu. Međutim, Aristotel emocije veže uz vjerovanja i razvija prvu kognitivnu teoriju emocija. Poput Descartesa, Spinoza ističe kako se razum treba osloboditi lošeg utjecaja emocija. Za razliku od racionalista, emipiristi emocijama daju povlašteni status u odnosu na razum. Uključivanjem emocija u etička razmišljanja javljaju se razni problemi. Pitanje koje se proteže središnjim dijelom rada jest: Jesu li emocije i moralno djelovanje u međusobnom utjecaju ili možemo donositi odluke bez obzira na naše emocije? Dok moralno ponašanje s jedne strane treba biti nepristrano, emocije su s druge strane po prirodi pristrane, stoga ćemo vidjeti kako mnogi filozofi smatraju kako emocije moraju biti uklonjene iz javnoga života jer su iracionalne. Upravo zbog takvih i sličnih pitanja emocije su u filozofiji često izbjegavane kao subjektivna i negativna nagnuća te se stoga teoretičari emocija pitaju: Je li to zaista tako? Jesu li emocije negativna i subjektivna nagnuća? Možemo li se u životu voditi za univerzalnim moralnim zakonima i prilagođavati ih pojedinim situacijama ili postoji određena pristranost prema nekim ljudima? Koji su razlozi zbog kojih emocijama pripisujemo iracionalno obilježje? Je li prihvatljivo svoju moralnu odluku prilagoditi vlastitim interesima i biti subjektivan? Mjesto emocija u moralnom zaključivanju ovisit će o kojoj etici govorimo. U nastavku rada razmatrat ću emocije u okviru triju etičkih teorija: Aristotelove teorije vrlina, Kantove dužnosne etike i utilitarizma. Dok će teoretičari vrlina isticati ulogu emocija u moralu, Kant će ih s druge strane smatrati nepouzdanima u moralnome zaključivanju. Navedene etičke teorije suočavaju se problemima kada određuju ulogu emocija u moralnom zaključivanju i pokušavaju odgovoriti na moguće prigovore. Zadnje poglavlje ističe četiri temeljna razloga, koja navodi Martha Nussbaum, zbog kojih se danas ustalilo mišljenje da su emocije iracionalne i da ih treba izbaciti iz javnog promišljanja.