Ovaj diplomski rad, kroz prikaz izabranih prosvjeda i akcija solidarnosti, istražuje nekoliko „bljeskova“ zajedništva unutar podijeljene hrvatske političke emigracije, zatim zašto su isti bili samo kratkotrajne pojave, odnosno zašto su između političkih organizacija hrvatske emigracije, usprkos pokušajima ujedinjenja, ponovno prevladale podjele. Kroz analizu dvije oružane akcije hrvatskih političkih emigranata – napad na jugoslavenski trgovački ured u Mehlemu iz 1962. i otmica američkoga zrakoplova skupine Zvonka Bušića iz 1976. godine – te suđenja hrvatskim disidentima Vladi Gotovcu, Franji Tuđmanu, Marku Veselici i mladom studentu Dobroslavu Paragi početkom 1980-ih godina, želi se razjasniti zašto su i u kolikoj mjeri upravo izabrani prosvjedi i akcije solidarnosti, izazvani tim događajima, imali kohezivni karakter za hrvatsku političku emigraciju, kao i što su oni značili za ukupnu borbu za samostalnu hrvatsku državu. Također se prikazuje uspjeh spomenutih prosvjeda i akcija solidarnosti, zajedno s njihovim učinkom na političare, intelektualce, novinare i javnost u zemljama Zapada. Putem raščlambe tih različitih, ali međusobno povezanih komponenti, objašnjava se da iako je hrvatska politička emigracija tijekom promatranoga razdoblja bila podijeljena i često sukobljena, prosvjedi i akcije solidarnosti povezani s tri prethodno spomenuta događaja na istu su kratkotrajno djelovali kao ujedinjavajući faktor, što dokazuje da hrvatska politička emigracija tijekom razdoblja 1945. – 1990. godine nije bila isključivo podijeljena, odnosno da trend podvajanja nije bio njezino kontinuirano obilježje.