| Sažetak | Entropij označava uvrtanje vjeđnog ruba prema oku, a najčešći je s dobi povezan
involucijski entropij donje vjeđe.
Općenito prihvaćeni mehanizmi njegova nastanka su povećanje okomite i vodoravne
labavosti vjeđe s atrofijom tarzusa, te hiperaktivnost orbikularnoga mišića. No, ozbiljne
histopatološke studije koje bi to potvrdile su rijetke.
Hipoteza ovoga rada je da involucijski entropij donje vjeđe nastaje zbog zadebljanja
kompleksa tarzusa i orbikularnoga mišića uz oslabljenu vezu s retraktorom. Od lipnja
2012. do svibnja 2015. godine trajalo je istraživanje usporedbe parova na 20
konsekutivnih bolesnika s involucijskim entropijem donje vjeđe i 20 bolesnika kontrolne
skupine, usporedivih po dobi i spolu, s bazocelularnim karcinomom (BCC) lateralne
polovine donje vjeđe. Svi bolesnici su odgovarajuće kirurški liječeni, a dobiveni tkivni
materijal nakon pentagonalne ekscizije pune debljine vjeđe je dalje histopatološki
obrađivan. Obrada je uključivala mjerenje debljine i visine tarzusa, mjerenje ukupne
debljine pretarzalnoga dijela orbikularnoga mišića i promjera pojedinoga mišićnog
vlakna, te kvalitative promjene veze retraktora donje vjeđe i tarzusa.
Dvije istraživane skupine bile su usporedive prema spolu, te iako je ispitivana skupina s
involucijskim entropijem (76,7±7,16 godina) bila u prosjeku starija od kontrolne
(72,7±6,71 godina), razlika nije bila statistički značajna.
Tarzus je bio statistički značajno deblji u skupini s involucijskim entropijem (p=0,006; ttest).
Srednja debljina tarzusa u ispitivanoj skupini iznosila je 1,40±0,32 mm, a u kontrolnoj skupini 1,16±0,19 mm. Iako nije bilo statistički značajne razlike u visini tarzusa
između skupina, tarzusi su bili u prosjeku viši kod vjeđa s involucijskim entropijem.
Razlika u debljini pretarzalnog orbikularnog mišića, kao i u promjeru pojedinog mišićnog
vlakna nije bila statistički značajna. U skupini s involucijskim entropijem 60% vjeđa imalo
je potpunu, a 35% djelomičnu dehiscijenciju retraktora donje vjeđe, dok je u kontrolnoj
skupini s BCC-om dehiscijencija pronađena samo u 45% vjeđa. Razlika je bila statistički
značajna (p=0,002; hi-kvadrat test).
Rezultati ove studije potvrđuju našu hipotezu. Prema našem saznanju, ovo je prva
histopatološka studija koja je zabilježila zadebljanje tarzusa kod involucijskoga entropija
donje vjeđe. No, potrebne su daljnje studije kako bi se utvrdila stvarna uloga ovog
važnog otkrića u etiopatogenezi involucijskoga entropija. Štoviše, po prvi puta je u 95%
entropičnih vjeđa dokazana djelomična ili potpuna dehiscijencija retraktora donje vjeđe.
Stoga, smatramo da bi korekcija okomite nestabilnosti trebala biti obavezni dio u liječenju
involucijskoga entropija donje vjeđe. |
| Sažetak (engleski) | Entropion is an inward rotation of the eyelid margin and the age related lower eyelid
involutional entropion is the most common type. Generally accepted mechanisms of its
development involve increased vertical and horizontal eyelid laxity with atrophy and
shrinkage of tarsus, as well as hyperactivity of m. orbicularis. However, serious
pathohistological studies to support these are scarce.
Hypothesis of this study is that thickening of tarsus - m. orbicularis complex in
conjunction with impaired lower eyelid retractor attachments are responsible for
involutional entropion. From June 2012 to May 2015, a case-control study was
conducted on 20 consecutive patients with involutional lower eyelid entropion and 20
matching patients with lateral lower eyelid basal cell carcinoma (BCC). All patients were
appropriately surgically treated and obtained full-thickness eyelid specimens were
further histopathologically analized. The analysis included measurements of tarsal
thickness and height, thickness of the pretarsal orbicularis oculi muscle, diameter of
muscle fibers and qualitative changes in lower eyelid retractor attachment.
The two study groups were comparable regarding gender and although the entropion
group (76.7±7.16 years) was, on average, older than the control group (72.7±6.71 years),
the differences was not statistically significant. The tarsus was significantly thicker in the entropion group (p=0.006; t-test). The mean
tarsal thickness was 1.40±0.32 mm, whereas in the BCC group was 1.16±0.19 mm.
Although without statistical significance, the tarsus was on average higher in the
entropion group. There was no statistically significant difference in the thickness of the
pretarsal orbicularis oculi muscle and diameter of the muscle fibers between the two
groups. In the entropion group 60% of the lids had total and 35% partial dehiscence of
the retractor, whereas in the BCC group dehiscence was found in only 45% of the lids.
The difference was statistically significant (p=0.002; chi-square test).
The results of this study confirm our hypothesis. To the best of our knowledge, this is the
first histopathological study documenting thickening of the tarsus in involutional lower
eyelid entropion. Further studies are needed to establish the true role of this important
documentation in the entropion development. Moreover, dehiscence of the lower eyelid
retractor was proven histopatologically in 95% of the entropic lids. With this in mind,
correction of vertical instability should be mandatory in involutional lower eyelid entropion
repair. |
