Sindrom izgaranja ili drugim riječima iscrpljivanja na poslu svakako je jedan od pojmova koji je već daleko poznat i opisan u zapadnim industrijskim zemljama i to kao jedan od temeljnih društvenih, ali svakako i profesionalnih problema. Analizom ugroženosti različitih radnih mjesta, radna mjesta u zdravstvu pokazala su se jednim od najugroženijih. Pojava sindroma biva sve učestalija što je ključan slijed svakodnevnoj izloženosti stresu kao i nezadovoljstvu. Cilj ovog rada bio je istražiti prisutnost i intenzitet sindroma izgaranja kod medicinskih sestara i tehničara u JIL te prikazati povezanost intenziteta stresa prema dobi ispitanika, spolu, razini obrazovanja, i duljini radnog staža. Ispitanici i metode: istraživanje je provedeno u KBC Zagreb, obuhvatilo je medicinske sestre i tehničare koji rade u Jedinicama intenzivnog liječenja, njih 96. Za svrhe istraživanja korišten je „Upitnik intenziteta sagorijevanja na poslu“, a sastoji se od 18 tvrdnji koje predstavljaju različite simptome sagorijevanja na poslu. Ispitanici na skali od 1 do 3 procjenjuju prisutnost određenog ponašanja. Ukupan rezultat se izražava kao zbroj svih zaokruženih odgovora tako da se teoretski raspon rezultata kreće od 18 do 54. Rezultati: analiza Upitnika intenziteta izgaranja na poslu pokazala je da se raspon zbroja svih zaokruženih odgovora kretao od 18 do 47. Otprilike polovica sudionika (47; 49%) postiglo je rezultat koji ih svrstava u kategoriju „bez sagorijevanja“ po orijentacijskim normama upitnika. Manji udio od otprilike trećine sudionika (31; 32,3%) postiže rezultat u kategoriji „početno sagorijevanje.“ Preostala petina (18; 18,8%) postigla je rezultat u kategoriji „visoko sagorijevanje.“ Zaključak: temeljem dobivenih rezultata od velike važnosti je razvijanje programa prevencije i smanjivanja sindroma izgaranja te postojanje timova stručnjaka u svakoj radnoj organizaciji koji bi se bavili tim problemom.